MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

SVETA GORA



Mitropolit Nikolaj Mesogejski
 
Duhovni uticaj Svete Gore neosporan je i svakako proizilazi iz činjenice da je na tom mestu mnogo ljudi dostiglo svetost kroz svoje tajne podvižničke podvige. U poslednjih nekoliko godina veliki broj hodočasnika je pronašlo mir i odmor na Svetoj Gori, uz duhovno rukovođenje i podršku.  
 
Naučnici govore da, što se čovek više penje, to je sila gravitacije manja; čovek sve slabije oseća privlačnu silu zemljine teže, lakše se oslobađa svih zemaljskih pritisaka i zahteva. Takođe, čovek se oseća bliži raju što je, iako nejasno, realno i toliko poželjno. I što je čovek bliži vrhu, vazduh je čistiji, on bolje čuje, otvaraju mu se vidici, približava se istini.  
 
Od svih svetih mesta u pravoslavnom svetu, Sveta Gora je jedino mesto gde monaški život istrajava u najapsolutnijoj formi preko hiljadu godina. Prohujali vekovi su možda ostavili pečat svetovnog uticaja na planini, i tamo se kod ljudi projavljuju njihove slabosti, čak i strasti, što je sasvim prirodno. Savremena civilizacija možda je i uslovila neku štetu, ali na neobjašnjiv način planina je zadržala blagoslov, stalne i jedinstvene potvrde blagodati, jedinstvenu duhovnu snagu i dinamičan odnos u prostoru i vremenu sa Gospodom Bogom i Carstvom Nebeskim. Životna filozofija na ovoj planini nije ugrožena pogrešnim izborima, nije povređena savremenom modernizacijom, niti korumpirana vremenom ili čovekovim uticajem. Njena istina istrajava.

 
 
Ovo mesto je kao stena koja probleme poput promenljivih političkih situacija, neumereno korišćenje tehnologije, turizam, međumanastirska rivalstva i mržnje i svaku vrstu neprijatnosti prima kao talas koji nakratko ovlaži samo njenu površinu, bez da prodre u njenu unutrašnjost.
 
Postoji nešto što ovo mesto štiti. Možda njegova monaška raznolikost, možda njegov trajni kvalitet, priroda monaškog izražaja, možda njegova bogatstva, mošti svetitelja, možda Avato, adminsitrativna autonomija, njegov ekumenski karakter, briga i pokroviteljstvo Presvete Bogorodice, stalna blagodat. Atos, s druge strane, u svom četrnaestovekovnom postojanju, funkioniše u ritmu sveta, a odaje utisak kao mesto koje ”nije od ovoga sveta” (Jov. 18:36), mesto čiji je odnos sa vremenom kao vazduh; stanovnika njegovih  ”življenje je na nebesima” (Fil. 3:20).
 
 
Svojim slabim vezama sa efemernim i svetovnim stvarima i pažnjom koja je stalno usresređena na uzvišena stanja duše, Sveta Gora u svoje naručje prima celo čovečanstvo; poseduje vid koji doseže dalje od granica vremena i razuma. U geografskom pogledu, planina se nalazi  u Grčkoj,  ali joj ne pripada.
 
Pravoslavni život se najbolje odražava u sabornosti Crkve. Svetogorske manastire čine ruski, srpski i bugarski manastiri. Postoje i dva rumunska sikta, a monasi dolaze iz dalekih zemalja i civilizacija, kao što su na pr. Peru i Kolumbija. U okviru njenih geografskih granica, Bog se proslavlja na različitim jezicima, različite kulture i tradicije ovde pronalaze svoj izraz: postoji sjajna, dobro izbalansirana raznolikost. Ništa u svemu tome ne ometa jedinstvo vere, sabornost pravoslavnog duha, univerzalnost onoga što Crkva svedoči. 
 
Naprotiv, sve ovo dokazuje da reč Božija nije ograničena rečju, da je zatvorena unutar granica, ugušena različitim oblicima kulturnog izražavanja ili možda čak različitim religijama. Ovo je zanimljiva činjenica da samo jedna trećina članova grupe ”Prijatelji Atosa” u Engleskoj pripada Pravoslavnima. Broj nepravoslavnih pisaca koji beleže svoja oduševljenja Svetom Gorom i njihovo poimanje njene tajanstvene sile raste iz dana u dan. Planina pokreće sve ljude. 
 
 
Ovde prostor i vreme dobijaju novu perspektivu i dimenziju. Čovekov odnos prema zemaljskim i prolaznim stvarima površan je. Novac, imovina, bogatstvo, investicije, zabava, konkurencija i interesi potpuno gube značaj. Samo najneophodnija svetovna pitanja mogu ponekad da zaokupe čovekove misli na Svetoj Gori. Duša se otvara za nebeske stvari. Ovde je jedino prisutna misao o večnosti i Carstvu Božijm. Svrha istorije je da postavi temelje sadašnjosti. Budućnošću možemo da promenimo sadašnjost. Na Svetoj Gori se prati Stari kalendar, ali niko se ne opterećuje činjenicom da takva praksa na drugim mestima nije ustaljena, već ne žele da menjaju nešto što vekovima dobro funkcioniše. Čak i Vizantijsko merenje vremena ima svoje razloge, zato se još uvek i koristi. Planina živi u svom vremenu. Ona je izbegla najteže prevrte i pobedila najmoćnije tlačitelje. 
 
Vreme ne sputava. Predanje ne ograničava. Liturgijske službe ne opterećuju. Obrazovanje nije privilegija, ne postoji diskriminacija. Upoređivanje se izbegava. Najvažnije je stalno obitavanje u Božijem prisustvu i potreba da se u zagrljaj smesti celo čovečanstvo. 
 
 
Sveta Gora je planina, u pravom smislu reči. Predstavlja život koji se sastoji od mukotrpne borbe, u kojem se može uživati u “stanju duhovnog zanosa”, gde srce žudi za nebesima  i traži  Onoga koji boravi na visini, Životodavca. Zanimljiva je činjenica da u pravoslavnoj tradiciji postoje četiri događaja koja opisuju javljanje Boga na planini. 
 
Na gori Sinajskoj Mojsije je primio deset Božjih zapovesti, projavu Božije volje. Mojsije je govorio sa Bogom, čuo Njegov glas i video ga ( Izlazak gl.10-20).
 
Na gori Horivu Prorok Ilija se molio Bogu, a Bog je čuo njegovu molitvu i uslišio je. Ilija je osetio Božije prisustvo i iskusio projavu sile Njegove (1.Careva gl. 10-20). 
 
Maslinska gora bese  mesto vaznesenja Hristovog na nebo.  Gospod je obogotvorio ljudsko telo, ”uzeo je grešnu ljudsku prirodu na sebe i prineo Bogu Ocu”, čime se otkriva svetlost slave i obraz ljudske prirode (Dela 1:12). 
 
Konačno, na Tavorskoj gori Gospod otkriva slavu svoju onoliko koliko to može da primi ljudska priroda i projavljuje svoju božansku svetlost (Mt. 17:1-8).
 
Planina je mesto gde Bog otkriva svoje zapovesti. To je mesto pogodno za praktičan duhovni život, mesto gde tpljenja, smirenja i ljubavi ima u izobilju, mesto gde se čovek može odenuti u božansko ruho. To je mesto gde se ljudska priroda stalno sputava, a sva čula zamiru, mesto teškog, neprestanog i upornog podviga i trpljenja. 
 
To je mesto molitve. Molitva je neprestana, a u slučajevima mnogih monaha dugotrajna i obimna. U smiraj dana podvižnici započinju svoje svenoćno bdenije, kinovije preuzimaju, a ujutro se služi Sveta Liturgija; tokom dana, za vreme svojih dužnosti ili u kelijama, Časove služe monasi, a u vreme odmora sa usana teče stalna Isusova molitva. Jezici se mole, dok crkvena arhitektura naglašava intenzitet molitve; dnevna pravila, duge službe, srca monaha  - sve je prožeto slatkom melodijom molitve. 
 
Planina razotkriva umernost u svom karakteru, ali pokazuje božanske krajnosti u svom beskompromisnom stilu života  i filozofiji. Svakodnevna bdenija, odsustvo ženskog prisustva (čak i u vidu fotografije), uobičajena poslušanja, život lišen ličnog izbora naglašavaju prirodnost natprirodne države. Planina je mesto gde se prikazuje veličanstvo ljudske prirode. Funkcioniše kao neka vrsta poligona za dostizanje oboženja. “Angeli su zadivljeni tvojim životom u telu”, poju svetogorski stanovnici u slavu oca svoja, Sv. Atanasija Atonskog. Ovde su svetitelji kao što je Sv. Grigorije Palama postali sozercatelji božanstva. Svetitelji poput Maksima Kafsokalivita odbacili su svoju zemaljsku gravitaciju; mogli su da lete. Svetitelji kao što su savremenici: Sv. Pajsije, Sv. Jefrem, starac Josif Isihasta ujedinili su  strogu monašku disciplinu sa blagodaću ispunjenim životima, kao sveti starci u podvižničkoj literaturi. Svetitelji kao što su Kozma Atonski i oci Sofronije i Porfirije, takođe savremenici, crpili su snagu sa svetogorskih izvora, a onda postali reformatori, propovednici i teolozi, ua koje se čulo u celom svetu. 
 
Ali planina nije samo mesto čovekove duhove slave. Na sve četiri planine koje smo gore pomenuli, Božijem prisutvu prethodila je pojava oblaka. Na gori Sinajskoj to beše ”gusti oblak” u koji Mojsije stupi, osetivši, ali ne videvši Gospoda ( Izlazak, glava 16,19, 24). Na gori Horivu pojavi se ”oblak koji zamrači nebo i  udari velik dažd” (1. Carevima 18:44). Na Maslinskoj gori, gori Vaznesenja, Gospod beše “uzet na oblaku” i vaznet na Nebo (Dela 1: 9). Konačno na Tavorskoj gori “oblak sjajni zakloni” učenike i glas iz oblaga progovori: ”Ovo je Sin moj ljubljeni, koji je po mojoj volji, njega slušajte.” To pokazuje da je Bog Otac bio prisutan na gori (Mt. 17:5). 
 
Planina obitava u oblaku blagodati Božije. Blagouhanije svetih moštiju, mirotočive ikone, čuda  - sve to dokazuje da Bog na Svetoj Gori dela silom većom od zakona i logike. Ulaziš u oblak Atosa kao posetilac, i poput Mojsija otkrivaš tablice zakona u svojim rukama. Primećuješ da je na planini lakše da taj zakon ispuniš nego igde u svetu. Iznenađen si prisustvom oblaka i znakova blagodatnog prisustva Božijeg, koje se kao kiša proliva. Zbunjen si tajanstvenošću oblaka i padaš na lice svoje u strahu kao učenici na gori Maslinskoj. Držiš se za oblak i čuješ glas Boga Oca u sebi. Osećaš Njegovo Božansko veličanstvo, gledaš u nebo kao apostoli na gori i vraćaš se s blagodatnom radošću. 
 
 
Na planini Božje prisustvo prosvećuje apokaliptičkom vizijom, oblak Božanske tajne ispunjava srce smirenom, netvarnom blagodaću. Na Svetoj Gori naići ćete na čuda, videćete svetost, bićete prosvetljeni i obogaćeni svime, imaćete isti um koji beše u Gospoda (Fil. 2:5).
 
Jednom davno, došao mi je jedan student. Vrlo neodlučno, ali sa upornošću nekog ko je bio rešen da dođe do odgovora, izjavio je da, iako ateista i neko kome je teško da poveruje, želi da pronađe veru. Pokušavao je i tražio godinama, ali uzalud. Razgovarao je sa profesorima i obrazovanim ljudima, ali njegova žeđ nije bila ugašena. Čuo je za mene i odlučio da podeli svoje egzistencionalna pitanja sa mnom. Pitao me je da mu dam naučni dokaz da Bog postoji. 
 
”Da li znate nešto o integralima i diferencijalnim jednačinama?” upitao sam ga.
 
“Na žalost, ne”, odgovorio je. ”Ja studiram umetnost.”
 
”Kakva sramota! A da imaš to znanje, umeo bih da ti dam dokaz”, rekao sam namerno pokušavajući da budem duhovit.
 
Osećao se posramljenim i ćutao je neko vreme.
 
”Vidi”, rekao sam, ”izvini što sam te tako zadirkivao, ali Bog nije jednačina ili matematički dokaz. Ako bi bio, svi obrazovani ljudi bi verovali u Njega. Znaš, postoje različiti načini da se približimo Bogu. Da li si ikada bio na Svetoj Gori? Da li si ikada sreo nekog podvižnika?”
 
”Ne oče, ali razmišljam da odem. Mnogo sam slušao o tom mestu. Ako mi Vi blagoslovite, koliko sutra ću krenuti. Da li znate neku veoma obrazovanu osobu koju bih tamo mogao da upoznam?”
 
”Koga bi radije da upoznaš: dobro obrazovanu osobu koja bi te još više zbunila ili svetitelja koji bi te probudio?”
 
“Ja bih radije nekog dobro obrazovanog, jer se bojim svetitelja.”
 
“Vera je stvar srca. Pokušaj da razgovaraš sa nekim svetiteljem. Kako se zoveš?” upitao sam ga.
 
“Gavrilo”, odgovorio je.
 
Poslao sam ga kod jednog podvižnika. Rekao sam mu kako da stigne do njega i dao sva neophodna uputstva. Čak sam mu i mapu nacrtao.
 
“Moraš da odeš i da pitaš istu stvar koju si mene pitao”, rekao sam mu, “ja sam ateista i želim da poverujem. Želim neki dokaz o Božijem postojanju.”
 
“Plašim se, previše sam stidljiv”, odgovorio je.
 
“Zašto se bojiš i stidiš svetitelja kada se ne bojiš i ne stidiš mene”? upitao sam ga. Samo idi i pitaj ovo što si i mene pitao.
 
Otišao je nekoliko dana kasnije, i pronašao podvižnika koji je baš tada razgovarao sa mladićem u dvorištu svoje kelije. Preko puta njih, na panjićima, sedela su četiri mladića. Gavrilo je oprezno seo među njih. Desetak minuta kasnije starac je završio svoj razgovor sa mladićem. 
 
”Kako ste momci? ” upitao je. ”Da li ste se poslužili ratlukom? Hoćete li vode?”
 
“Da, hvala oče”, odgovorili su konvencionalnom, svetovnom ljubaznošću. 
 
”Dođi ovamo,” rekao je starac Gavrilu, izdvajajući ga iz grupe. “Idem po vodu ,a ti uzmi ovu kutiju ratluka. I priđi bliže kako bih ti rekao jednu tajnu:
uredu je da čovek bude ateista, ali da bude ateista, a da nosi Arhangelsko ime…e, prvi put sam naišao na tako nešto.”
 
Moj prijatelj samo što se nije onesvestio od šoka ovim iznenadnim otkrovenjem. Kako je starac znao njegovo ime? Ko je starcu rekao njegov problem? I šta je to starac želeo da mu kaže?
 
“Oče, mogu li da kratko porazgovaram sa Vama?” izgovorio je slabim glasom. 
 
“Gledaj, sine, sunce zalazi: posluži se ratlukom, popij vode i idi u najbliži manastir da tamo prespavaš noć.”
 
“Oče, želeo bih da porazgovaram sa Vama, ako je moguće?” 
 
“Šta još da ti kažem dete? Zašto si došao?”
 
“Čuvši  pitanje osetio sam nešto u grudima”, rekao mi je kasnije. “Moje srce bilo je preplavljeno verom. Moj unutrašnji svet počeo je da sija. Moja pitanja su počela da se rešavaju bez ikakvih logičnih argumenata, bez ikakve rasprave, bez jasnih odgovora. Sve ”ako”, ”zašto” i  ”možda” nestalo je u jednom trenu, ostavljajući samo ”kako” i ”šta.”
 
Ono što mu ni jedan obrazovani čovek nije mogao dati primio je od svetitelja, koji je završio samo četiri razreda osnovne škole. Svetitelji su veoma diskretni. Preuzimaju hiruške zahvate nad nama bez anestezije. Vrše transplantaciju bez reza, bezbolno. Podižu nas na uzvišene visine, bez zemaljske logike. Polažu veru u srca, bez opterećenja čovekovog uma. 
 
 
Sveta Gora je škola za obuku srca, mesto isceljenja unutrašnjeg čoveka. Podiže na duhovne visine koje ne mogu biti dosegnute ni najmodernijim “balonom” svetovnog razmišljanja. Ovde blagodat  izražava istinu na neočekivan način. 
 
Osnovno pitanje na planini nije da li Bog postoji. Odgovor na ovo pitanje je davno dat. Niti da li je naš Bog bolji od bogova drugih ljudi. Naš Bog ovde nema posesivni smisao – već osećaj deteta koje bespomoćno želi da se približi svome ocu  - ”Težim da postanem Njegov.” Svi napori su usmereni na sadejstvovanje Božanske prirode (2.Pt. 1:4). 
 
Veličnastvo planine ne leži u njenim pojedinačnim, harizmatičnim monasima, koliko god oni bili duhovno veliki. Njeno veličanstvo je skriveno u činjenici da je to mesto gde Bog živi. Kao što, iz razloga nama nepoznatim, Bog dela na različite načine, nekima daje posebnu blagodat, a nekima ne, baš kao što je među svojom Dvanaestoricom imao onog koga je najviše ljubio, baš kao što je od svih  naroda izabrao Jevreje,  baš kao što je činio čuda  koja su otkrila slavu Njegovu , kao u banji Vitezdi, isto tako je izabrao mesta u tvorevini svojoj, da budu posebni izraz Njegove milosti. Sveta Gora je to mesto, Sveta gora je planina Božija.
 
Prevod sa engleskog Bojana Srbljak
04.12.2015.
 
Izvor: http://pemptousia.com/2014/10/holy-mountain-a-universal-presence-and-a-heavenward-orientation/

Pročitano: 5745 puta