MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

POČETAK BEZ MOLITVE



Mitropolit Venjamin (Fedčenkov)
 
To se dogodilo zato što se hvalila, objasnio mi je duhovni otac. To nikako ne treba da činimo, posebno ne naglas. Demoni ne mogu da podnesu kada je čoveku dobro, oni su pakosni i zavidni. Čovek treba da prebiva u ćutanju, po Sv. Makariju Egipatskom, jer demoni mnogo toga mogu da naslute, ali ne znaju sve. Ako se čovek hvali, demoni će saznati i postaće veoma uzmenireni. Tada će pokušati da naštete čoveku. Oni ne mogu da podnesu kada je čoveku dobro. 
 
Godine 1913. posetio sam Optinsku pustinju po drugi put.
 
Odredili su mi da delim keliju sa jednim jeromonahom, studentom Kazanske Duhovne Akademije, ocem A. 
 
Jednom, kada smo otišli na liturgiju, zaboravili smo da ponesemo ključ, a za sobom smo zatvorili vrata; ona su se mehanički zaključala. Šta smo mogli da uradimo, a da ne razbijemo prozorsko okno kako bi ušli unutra? Da bi smo ih otključali, morali smo da nabavimo ključ.
 
Posle liturgije poverili smo naš problem o.Makariju.
 
On je bio ćutljiv čovek, čak pomalo i grub. Ali, neko ko je nežan i ljubazan ne bi mogao da bude izabran za manastirskog ekonoma, jer bi brzo proćerdao manastirsku imovinu. 
 
Bez reči, uzeo je svežanj ključeva i krenuo ka našoj keliji. Međutim, ispostavilo se da je ključaonica veća od ključa kojim je pokušao da otključa vrata. Podigao je sa poda jednu grančicu, odlomio komad, prislonio uz ključ i počeo da okreće...ali, koliko god da se trudio, bilo je uzalud; ključ se bespomoćno okretao u bravi. 
 
“Oče”, rekao sam mu “to je tanko parče drveta, uzmi deblje.”
 
Prvo je prećutao, a onda odgovorio:
 
“Ne, nije u tome problem...problem je što sam počeo bez molitve.”
 
Prekrstio se, pobožno, pomolivši se Isusovom molitvom:“Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me grešnog.”
 
Okrenuo je ključ uz pomoć istog parčeta drveta i vrata su se odmah otključala.
 
Mnogo puta sam bio svedok da prizivanjem imena Gospodnjeg možemo učiniti čuda, čak i u najtežim životnim okolnostima. O tome svima govorim, kad god mi se ukaže prilika.
 
Evo još jednog primera:
 
Bio sam na kongresu hrišćanske omladine u Nemačkoj, gde je naša zajednica počela da osniva crkvu.
Jedan mladić, sa nadimkom Šu-šu (skraćeno od Šura Šurovič) postavljao je ikone na zid.
To je bila jedna kamena zgrada. Ekseri koje bi Šu-šu zakucavao krivili su se kad god bi udarili u kameni zid. Videvši kako se muči rekao sam mu:
 
“Šu-šu, bolje se prekrsti i kaži: u ime Oca i Sina i Svetog Duha;  tvoj posao će ići mnogo lakše.”
 
 
Poverovao mi je. Smirio se. A to nije lako mladom čoveku. Prekrstio se, pomolio se imenom Gospodnjim i nastavio da zakucava ekser na drugom mestu. Ovoga puta, ekser je prošao lako kroz zid. Posle ovoga, posao je bio brzo obavljen. 
 
Jednom, ispričao sam ovu priču poznanicima. Nekoliko dana kasnije, jedna žena, udovica K. kojoj se upokojio muž, rekla mi je: “Posle tvoje priča, otišla sam kući i zaspala. A dugo sam patila od nesanice, rastrojstva. I odjednom sam se setila: rekao si mi da prizovem ime Božije, čak i u najmanjoj nevolji. U sebi sam prozborila: Gospode, daj mi san! Ne sećam se tačno , ali izgledalo mi je da sam u istom momentu zaspala. Do tog trenutka nisam nikako uspevala da pobedim nesanicu.”
 
Iskušenja
 
A sada ću vam reći koliko je opasno  živeti, čak i govoriti, a da  ne pomenemo ime Božije. 
 
Na početku mog monaštva bio sam lični sekretar arhiepiskopa Sergija, koji je te godine bio član Sinoda i živeo je u Petrogradu. Osim toga,  bio sam čredni jeromonah u rezidenciji gde je boravio arhiepiskop. Takođe, bila mi je dodeljena i dužnost propovednika. Zahvaljujući mom propovedništvu, na neki način stekao se utisak da ”znam” dosta o duhovnim stvarima, pa su mi se proste dušice počele obraćati za savet.
 
Jednom, nakon službe, jedna prosta žena visokog rasta, punačka, plavokosa, spokojnog lica i manira, prišla mi je i upitala:
 
“Oče, šta da radim? Kakvo je to iskušenje što imam? Nešto se pojavljuje  preda mnom s vremena na vreme. Obično nešto lažno, neistinito.”
“Šta to?” upitao sam.
“Na primer, ja stojim u crkvi i odjednom sa tavana kofa puna krastavaca pada oko mene. Ja potrčim da ih pokupim kad ono – ničeg nema... kako sam se nespretno okrenula dok sam jurila za krastavcima, povredila sam nogu, istegla tetivu i sada me boli. Kod kuće vidim mačke kako se jure po plafonu, naglavačke. I sve tako.”
 
I sve to mi je ona spokojno ispričala, bez ikakve nervoze, uzbuđenja ili bilo čega nenormalnog. Zaista, žena je bila zdrava. 
Njen muž, visok, plavi debeljuškast poput nje, stajao je sa mirnim osmehom na licu. Bio je vatrogasac u baltičkoj fabrici za brodogradnju. Sa njim sam se upoznao nešto kasnije. I on je bio izuzetnog zdravlja. Živeli su u savršenoj harmoniji, mirno i složno. 
 
Bilo je očigledno da je u pitanju neko duhovno, natprirodno iskustvo. A ja, kakav sam bio neiskusan,  nisam mogao ništa da razumem, a još manje da pomognem. Jednostavno, nisam znao šta da kažem. 
 
Kako bih održao razgovor upitao sam je kada su počela ta priviđenja.
 
“Na neki način, sva su počinjala slično… Sedim u mom stanu.  A vatrogascima dažava daje stan, uz grejanje i struju. Plata je dobra – doboljna za muža i mene. Nikada nismo imali dece – Bog nam nije dao, po Njegovoj svetoj volji. Sedim pored prozora i nešto radim, a u sebi govorim: što je dobar život, imam sve što mi treba, živim u harmoniji sa mužem. Molitveni ugao je ispred mene, a odmah posle takve pomisli Sv.Jovan Preteča izlazi iz ikone kao da je živ i kaže mi:
 
Ako si stvarno tako srećna, trebalo bi da platiš nešto Bogu, neku žrtvu da prineseš. 
Jedva sam se povratila od straha, a on će reći:
Eto, zakolji sebe i prinesi kao žrtvu.
I nesta ga. Oče, osetila sam takav strah, muku, kao da sam prošla kroz pakao. Srce me je toliko bolelo da sam jedva došla do daha. Činilo se da bi mi bolje bilo da sam umrla. I kao da sam bila van sebe, požurila sam u kuhinju, uzela nož i zamalo ga zarila sebi u grudi. Izgledalo je kao da bi mi smrt bila izbavljenje. 
Ne znam kako se dogodilo, ali kao da je neko istragao nož iz moje ruke. Pala sam na pod. I povratila se. Od tada, počele su da mi se priviđaju stvari. I sada se plašim te ikone.”
 
Slušao sam i čudio se. Po prvi put  u svom životu čuo sam takve stvari lično od nekoga, ranije sam ih samo čitao u žitijima. 
 
“Kako mogu da pomognem”, pitao sam se. “Nisam ja čudotvorac. Ipak, dođi večeras na službu, ispovedi se, a sutra se pričesti Svetim Tajnama. A posle, idemo da osveštam stan i da odslužim moleban. Otkriće nam se Božja volja. A ikonu, ako te plaši, donesi meni.”
 
Pokorno i tiho me je slušala. Uveče je donela ikonu Sv. Jovana Krstitelja. Sećam je se i danas: veličina 8x5, papirna oleografija, uramljna u uski, braon ram.
 
Nakon Božanske liturgije žena se ispovedila kod mene. Retko se sreću tako čiste duše u svetu , nije imala greha. Ipak, pokajala se iskreno i skrušeno za neke male stvari. Sledećeg dana se pričetila i otišli smo u njen stan. 
 
Sve što mi je trebalo, poneo sam sa sobom: krst, Jevanđelje, kropionicu, Trebnik, sveće, kandilo i tamjan. Nažalost, zaboravio sam Epitrahilj bez kojeg nije dozvoljena sveštenička služba. Setio sam se da sam ga zaboravio na pola puta do stana. Šta da radim? Odlučio sam u sebi da se ne vraćamo. 
 
“Idemo dalje. Kod kuće mi daj nov peškir, blagosloviću ga i iskorititi kao Epitrahilj. Crkvena pravila dozvoljavaju  da to učinimo u slučaju nižde. Ali nakon službe, nemoj ga koristiti za kućne potrebe.  Ili ga pokloni crkvi ili još bolje, okači ga u molitvenom uglu, iznad ikona. Biće to blagoslov za tebe.”
 
Stan je činila jedna normala soba, vidno čista, uredna i bela. U uglu je stajala ikona sa kandilom. Muž je bio na poslu. 
 
Odslužismo mi moleban, pokropismo sve svetom vodom. Odmah je stavila peškir nad ikone i poslužila me čajem. Ubrzo sam otišao. 
 
Dva ili tri dana kasnije, video sam je u crkvi u upitao kako je.
 
“Hvala Bogu”, rekla je, “gotovo je!”
 
“Hvala Bogu”, odgovorio sam, bez razmišljanja da se desilo čudo. Ubrzo sam potpuno zaboravio na to. Nekako, nisam želeo da ikome pričam šta se dogodilo. Otkrio sam ceo događaj mom duhovnom ocu, kako bih ga pitao šta se dogodilo sa tom ženom. 
 
Kada je čuo priču odgovorio je bez oklevanja:
 
“To se dogodilo zato što se pohvalila. To nikako ne treba da činimo, pogotovo ne naglas. Demoni ne mogu da podnesu kada je čoveku dobro, oni su pakosni i zavidni. Čovek treba da prebiva u ćutanju, po Sv. Makariju Egipatskom, jer demoni mnogo toga mogu da naslute, ali ne znaju sve. Ako se čovek hvali, demoni će saznati i postaće veoma uzmenireni. Tada će pokušati da naštete čoveku. Oni ne mogu da podnesu kada je čoveku dobro.” 
 
“Ali šta čovek da čini kada se zaista oseća dobro?”
 
“U svakom slučaju, uvek je bolje sebe ograditi ”ćutanjem”, kako je prepodobni Serafim govorio. A ako je čovek spreman da glasno govori, treba uvek da se ogradi imenom Božjim, da kaže hvala Bogu ili tako nešto. Žena se pohvalila kada je rekla: Uh, što imam dobar život. Nije čak ni prizvala ime Božije. Tako su demoni našli put do nje, po dopuštenju Božijem. A prepodobni Makarije je govorio: - Ako učinite nešto dobro, ne pripisujte to sebi, nego pripišite Bogu i Njemu zablagodarite.”
 
Posle ovog slučaja, mnoge stvari su mi postale jasnije u našem jeziku. Na primer, u svakodnevnoj komunikaciji, ljudi svih zemalja i religija, posebno hrišćani, često upotrebljavaju ime Božije, a da to i ne primećuju: Bože sačuvaj! Za ime Boga! Bog s tobom! O Gospode! Što ste takvi, Bože! Bože moj! itd. A najčešće se upotrebljava ime Božije na rastanku: kazemo zbogom.
 
Zašto je tako? Zato jer su ljudi vekovima, po iskustvu, a i kolektivnim posmatranjem, primetili kakva je korist od prizivanja imena Božijeg, čak i ako nemaju jaku veru ili se u tom trenutku ne mole. 
 
Kada Rusa upitate kako si, on nikada neće hvalisavo odgovriti dobro, divno, već rezervisano i u stilu: -Dobro sam, hvala Bogu. Neko će odgovoriti još blagorazumnije:
-Bog je milostiv prema meni, a kako si ti?
Ili će reći: -Trpi Gospod grehe moje. Ili jednostavno:  -Nije loše, hvala Bogu. 
 
Svuda se odnose sa oprezom, smireno i ponizno ograđujući se imenom Gospodnjim. 
 
Na primer, kola su se zaglavila u blatu. Konj se muči dok mu se okovratnik zateže. Neki konjušar bi ga nemilice tukao, očajnički psujući. A blagorazumni konjišar će ostaviti konja da se odmori, malo ga razvedriti i blago udariti. Podićiće kola svojim rukama, zamahniti bičem i povikati:
 
”I-ha, rođeni. Zbogom.”
 
I tako, iz blata će izaći zajedno.
 
Skoro sam pročitao jednu savremenu priču o sili imena Božjeg. To se dogodilo tokom nemačkog rata. Municija se prebacivala na drugu poziciju.
 
Kiša je padala. Put je bio neprohodan. A teret veliki. Bilo je nekoliko pari konja. Topovi su se zaglavili, vojnici su se mučili, psovali, udarali konje...
Samo je Bog znao šta će biti od ovog uzaludnog mučenja muškaraca i konja. Ali, nakon nekog vremena, jedan lep stariji čovek došao je do te grupe vojnika i uljudno ih pozdravio.
Poželeo im je sreću, u ime Boga, i pomilovao konje. Nakon što su se konji  i vojnici malo odmorili, starac im je predložio da pokušaju još jednom. Veoma nežno se obratio vojnicima. Požurili su ka topovima i konjima. Starac im je rekao:
”Hajde, dobri moji, zbogom.”
Vojnici su kriknuli, konji su se propeli i topovi su bili izvučeni iz blata. Nakon toga, sve je bilo lako. 
 
Postoji još mnogo primera. Ali, kakvi smo slepi, ne obraćamo pažnju. Dobro je što govorimo jezikom, i on nas neretko spasava od sila vražijih. 
 
Međutim, u novije vreme,  ljudi su počeli da se stide da upotrebljavaju ovo spasonosno ime. 
 
Često možemo čuti kako se ljudi žale na težak život ili kako se nepromišljeno hvale:
 
-Odlično! O-dliii-čno!
 
A nekada čujemo još bezumnije reči: - Pakleno dobro - upotebljavaju “crna slova.” I bude nam žao takvog čoveka, pa nam dođe da ga ispravimo. 
 
Ponekad kad čujem hvale, ili sam dodam ili se obratim sagovorniku rečima:
 
“Kaži slava Bogu.”
”Zašta?”
 
Tada mu ispričam ovu priču. Možda će je primiti k znanju ...
 
Mitropolit Venjamin (Fedčenkov) "Božja promisao u mom životu ", Moskva 2001.

Prevod sa engleskog prof. Bojana Srbljak
14.12.2015.
 
Izvor: http://www.pravmir.com/started-without-a-prayer/

Pročitano: 7627 puta