MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

POST,MOLITVA,POKAJANJE, ALI GDJE JE OBNOVLJENJE?



Arhimandrit Sava (Mažuko)
 
Zašto nas post ne učini boljima? Šta radimo pogrešno? Zašto je potrebno da postimo?
 
Misao o postu je svaki put pomalo tužna. Ne, ne žalim za sladoledom i kolačima. Iako osećam krivicu kada se nađu isred mene. Krišоm, iako sam mislima u podvigu, čujem tihu opomenu: ”Kome si nas ostavio? Ko će se smilovati na tebe – usamljenog i gladnog?”
 
Piroške koje govore sto jezika! Sladoled koji dovodi do očaja! Kako da izdržim bez vas? A vi bez mene? Kiflice sa sirom, stidljivi mafini, varljive torte. Kada ću vas ponovo videti?
 
No, kako ću bez posta? Ovo je vreme duhovnog podviga, duhovnog truda.  A ako se ne trudim - propašću. Praštajte, torte drage srcu mom, strpite se piroške. Sladoledu, veruj u moju odanost – doćiće nama i bolji dani.
 
Šalim se. Podsmevam. Naravno da tuga ne dolazi od nemogućnosti da jedem kolače.
 
U našoj Crkvi odavno je ustaljen ritam duhovnih ”vežbi.” Četiri velika posta daju ritam ovom ponavljajućem ciklusu: Božićni, Apostolski, Bogorodični i Vaskršnji post. Četiri puta godišnje svako privede sebe u ustaljeni poredak, povrati formu i otkrije izgubljenu suštinu. To je kao vojna vežba – da se mi, vojnici Hristovi, ne raslabimo, već da imamo cilj.
 
Zbog čega smo tužni? ”Vojna vežba” je vesela, interesantna. Bodri i oživljava, zar ne? Sve je ovo poznato i dušu raduje, ali u suštini – ja ne postajem bolji! Postim, molim se, odlazim na bogosluženja, kajem se – a gde je ono, toliko željeno obnovljenje? Osećam kao da sam ostao na istom mestu, a s vremena na vreme izgleda da sam i gori postao od svih tih duhovnih vežbi. Ljutim se. Gnevim. Možda sve ovo nema smisla, brate!? Ili ja nešto radim pogrešno.
 
Imam jednog prijatelja koji je revnosni Hrišćanin. Iako je nedavno krenuo u crkvu, crkveni život ga je ispunio živim entuzijazmom, koji nikako ne deli sa svojoj suprugom – ženom koja je potpuno necrkvena, ali osećajna i trezvena. Dobra žena. Taj prijatelj mi se jednom požalio:
 
“Možeš li zamisliti, oče, jednom mi se požalila: -Opet se spremaš da postiš? Stalno postiš i ideš na službe, ali kod kuće se i dalje svađaš? Moliš se Bogu, ali se ne menjaš! 
 
Dobar polemičar zna: ženu je teško nadgovoriti. Ona je dobro primetila i iznela problem. Moliš je, ali se ne menjaš! Postiš, ali bolji ne postaješ! Zašto se ne menjamo? To je glavno pitanje! Zašto se ne menjamo na bolje?
 
Možemo postom da se odobrovoljimo, ali da postanemo dobri – retko. Zašto post ne deluje na nas? Zašto naši duhovni napori ostaju neplodni? Šta to radimo pogrešno?
 
Ono glavno što treba da usvojimo  je da post nije naš cilj, već sredstvo, a kao takav ima sporednu ulogu. Priroda posta i molitve kao duhovnog upražnjavanja je univerzalna, u svakoj razvijenijoj religiji ili duhovnoj školi, na primer – filozofskoj, postoje duhovne vežbe koje pomažu čoveku da potčini telo osećanjima i duhu.
 
Konačno, u zavisnosti od religije ili filozofskog učenja karakter ali i sami zadaci tog duhovnog učenja mogu varirati i to kardinalno. Molitva  i post budista – to je nešto apsolutno drugačije od posta  i molitve Hrišćana. Budista se takođe moli, ponekad drži i strožiji post od bilo kog hrišćanskog monaha, ali s jevanđeljskog stanovišta, budističke vežbe nisu samo besplodne, već i opasne. Razlikujemo se ne samo po motivima, već i u postavljanju podvižničkog zadatka.
 
U Jevanđelju nije zapoveđeno da se čitaju večernje molitve ili da se drži Bogorodični post, niti je zapisano kako činodejstvovati na večernjem, ne pominju se kanoni Svetih Tajni. Asketske podvige i pravila sazdali su ljudi, što nikako ne umanjuje njihovu vrednost. Asketizam – ogled crkveni, otkupljen je znojem i krvlju  mnogih generacija podvižnika, koji su tražili pravi put da steknu Svetog Duha. Duh je autentična i bezuslovna ljubav prema Bogu i ljudima.
 
Jevanđelje je ikona Hristova, po čijem obrazu moramo da naučimo da živimo, mislimo i delamo. Hristos  je ovaploćeni Bog – Čovekoljubac – koji nam je zaveštao da naučimo da volimo ljude, da živimo u istini, budemo verni Bogu i da u svojim delima i mislima, budemo kao Bog – snishodljivi i milosrdni. To je cilj našeg duhovnog života. To je sasvim prosto – postati dobar, steći dobrotu i milosrdno srce. Eto cilja. A sredstva ka njegovom dostizanju nalazimo u mnogovekovnoj crkvenoj praksi.  Sva ona su, na žalost, teška i neprijatna.
 
Moj učitelj pevanja često kaže: ”Najopasnija stvar za glas je da prestanemo da pevamo.” Ako u nečemu uspevaš, obavezno je da ostaneš u formi.
 
 
Ovaj princip važi  za sportiste i muzičare, prevodioce pa čak i političare. Mi se konstantno suprostavljamo inerciji mišića, slova, emocija. Dobar pijanista svakoga dana opominje svoje prste ko je glavni, ne da im da se raslabe, jer se navike lako gube, a tako i “izgubi bitka sa instrumentom.”
 
Kao ljudi vernici moramo da ostanemo u formi. Ako ništa, molitva potrebuje profesionalizam, koji je besmislen bez postojanosti i prinuđivanja, bez praćenja zadatog ritma: Carstvo nebesko se sa naporom osvaja, i podvižnici ga zadobijaju (Mt. 11:12).
 
Međutim, potrebno je napomenuti da su molitva i post sredstvo, a ne cilj. Oni treba da pomognu čoveku da stekne Svetog Duha Božijeg, Duha ljubavi i dobrote, jer mi svojim sopstvenim snagama nikada ne možemo biti ni dobri ni ljubazni. Ako ovaj cilj izgubimo, svo podvižništvo predstavlja apsurdan sport: postimo radi posta, molimo se radi analiziranja - sva radost posta postaje emocionalni konfor; sve sam odradio onako kao treba.
 
Dostignućima u postu može se pohvaliti sportista, ali ne i hrišćanin. Možeš ovladati i tehnikom srčane molitve – ali bez obnavljanja srca, bez sticanja milosrđa i ljubavi, bez dobrote, to će biti jedva orginalna navika, srodna trikovima mnemonista i mađioničara.
 
Čak da  cilj posta i molitve nije izgubljen, moramo zapamtiti da se dobrota uči. Treba da podstičemo sebe  ne toliko na post i moltvu, već i na dela milosrđa, nežnost, prijateljstvo. Mi smirujemo sebe u molitvi i ograničavamo telo, kako bi se izbavili od sopstvene neosetljivosti, primetili žive i ranjive ljude, koji čeznu za lepom rečju, iskrenim osmehom i saosećanjem.
 
Jevanđelje, govoreći o primoravanju, ima u vidu ne samo primoravanje na molitvu i post. Primoravati sebe na dobortu je mnogo važnije. Sleduje primoravanje na ljubaznost, saosećajnost, brižnost i predupredljivost. Potrebno je neprestano se truditi, neprestano pokušavati – i nemojte se uplašiti ove fraze – težiti da postanemo profesionalci u dobroti; da blagodatni profesionalizam postane deo naše svakodnevice.
 
Vrline ne dolaze molitvenim traženjem, one traže dug i mukotrpan trud i najvažnije, ne treba se plašiti takvog truda. Tako je neobično i prijatno pročitati reči Sv. Makarija Egipatskog, koji je poznat po svojoj molitvi i postu:
 
Ako čovek, nemajući dar molitve, primorava sebe samo na jednu molitvu, kako bi stekao molitvenu blagodat, a ne primorava sebe na krotost, smirenoumlje, ljubav, na ispunjavanje Božijih zapovesti , i ne brine, ne prilagođava trud kako bi istrajao, tako,  u meri njegovog proizvoljenja i sloodne volje, saglasno moljenju, daje mu se neki stepen blagodatne molitve, no njegova narav ostaje onakva kakva je i bila. On nema smirenje, jer nije uložio trud i nije pripremio sebe da bude takav, nema ljubavi za sve, jer u molitvi on sam nije tražio tu vrlinu. 
 
Otuda dolazi tuga. Čak iako se moli usrdno i plameno, čovek može da ostane sa svojim zlodelima. A to nikako nije dobro. Zato sam ja postao sportista u veri. Mogu da se upustim u takmičenje čak i sa budistima – i da budem bolji od nekih i u postu i u molitvi – ali šta ja imam u svemu tome od Hrista? Da li me On prepoznaje  kao sina ili najamnika, ako samo razmišljam o podvigu, a sasvim sam zaboravio na dobrotu i ljubav prema ljudima?
 
I odjednom: kakva je smisao molitve? Zar ne treba da se svim snagama usresredimo na ispravljanje misli i dela, kako bi postali dobri? Zar to ne bi bila duhovna vežba?
 
Da li ste probali da živite bez molitve? Probajte. Za ceo život ćete shvatiti kako je osiromašena  i prazna duša bez molitve i koliko samo vremena treba da bi se ponovo oživela. Bez molitve naši napori na dobrotu samo su jeftini psihotrening, koji ne vodi ničemu, jer dobro bez molitve uvek prerasta u licemerje.

 
A šta je s postom? Nije li i on nepotreban u tom slučaju?
 
Molitva traži ne samo dušu već i telo. Telo takođe vene bez moitve, ali molitva ne može da sadejstvuje sa telom bez samoograničavanja. Ne možemo ostaviti telo bez molitve. To bi bilo strašno. Ovakve stvari su jasne, čak i piroškama koje govore sto jezika. One o tome toliko znaju, i zato nam praštaju -  praštaju radi našeg skromnog podvižništva.
 
Prevod sa engleskog prof. Bojana Popović
31.12.2015.
 
Izvor: http://www.pravmir.com/i-fast-i-pray-i-repent-but-where-is-the-renewal/

Pročitano: 11226 puta