MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

RADOST NAS NE ČINI ZAHVALNIM VEĆ NAS ZAHVALNOST ČINI SREĆNIM



Polako učim da budem srećna, da prestanem da ropćem, da prihvatim Krst svakodnevne borbe. Dolazim kući iscrpljena, u grčevima, neispavana, umorna od vožnje po autoputevima da bih održala intervjue koji zahtevaju i promenu transporta iz automobila u javni prevoz. Zbog toga moj unutrašnji monolog započinje sa žalbom Gospodu da sam se umorila od nošenja svog Krsta. Zašto moram da radim toliko mnogo dok drugi ljudi sede kući? Zašto sam dala otkaz u mirnoj seoskoj školi da bih radila u velikoj i rizičnoj školi u Južnom Bronksu? Zašto nemam veliku kuću sa pogledom na zaliv? Zašto moram da živim sa ne zaposlenim mužem i njegovim sinom iz drugog braka koga ne intersuje da li sam živa ili mrtva? Zašto nisam internacionalno poznati autor koji ima veliki finansijski ugovor? I ta pitanja se nastavljaju u nedogled.
 
I onda sebe zaustavim jer je to što radim acharistia ili nezahvalnost. To je roptanje na Krst koji mi je dat. Nisam srećna ni sa čim. Veoma je teško za mene da budem zadovoljna i zahvalna. Čak i kada mi je bilo dobro nalazila bih nešto zbog čega bih roptala. Budimo iskreni, ako bi hteli da nađemo nešto što bi nam bilo povod za roptanje uvek bi to mogli da nađemo.
 
Sve zavisi sa kog aspekta posmatramo stvari. Kada sam bila mlađa mislila sam da sreća uvek treba da se traži i prati. Mnogo sam putovala da bih je pronašla. Smatrala sam da treba da odem na druge kontinente i da tamo tražim sreću kao da je radost neka zakopana kutija sa blagom. Izgledalo mi je da su samo drugi ljudi srećni, a ja nikada. Pa sam je zato tražila bukvalno po celom svetu. Ali kada sam mislila da sam je pronašla na nekom mestu na ovoj zemaljskoj kugli ona bi nestajala.
 
Ali, sada kada sam odrasla i sazrela shvatila sam da se radost ne nalazi negde na zemlji već se nalazi u tebi. Sreća je zakopana duboko u tvojoj duši. 
 
Radost je nešto na čemu treba unutar sebe da radite, umesto da ropćete i žalite se na sve. Umesto da se žalite na umor koji osećate kada čuvate svoju decu, trebalo bi da zahvalite Bogu na tom velikom daru. Ponekad uhvatim sebe kako želim da živim tuđ život, pa zaboravljam da živim svoj. Gledam na komšinicu koja ima troje dece i muža koji zarađuje puno i ima modernog BMW u garaži. Ali to nije moj život.
Jednom je grupa diplomiranih bivših studenata, koji sada imaju odlične karijere, otišla da poseti svog penzionisanog profesora sa univerziteta. Za vreme razgovora oni su počeli da se žale na stres svakodnevnog života. Tada je profesor ustao i doneo im toplu čokoladu i razne šoljice za nju.
 
Kada je svako odabrao po šoljicu ostale su samo one najjeftinije. Onda im je profesor ukazao na to i rekao im da je normalno da oni žele najbolje za sebe u životu, ali da je baš to izvor njihovih problema i stresa. Šoljica iz koje pijete ne čini toplu čokoladu ništa boljom ili gorom, njen kvalitet ostaje isti bez obzira na šoljicu. Ono što ste zaista želeli je topla čokolada, a završilo se sa gledanjem ko je dobio bolju šoljicu.
 
A sada razmotrite sledeće. Život je topla čokolada, a posao, novac, i položaj u društvu su šoljice, odnosno samo sredtsva i ne definišu život i njegov kvalitet. Nekada kada se fokusiramo samo na šoljice onda ne možemo da uživamo u toploj čokoladi odnosu u životu koji nam je Bog podario. Najsrećniji ljudi nemaju sve najbolje već učine najboljim od onoga što imaju, žive jednostavno, vole, srdačni su, ljubazni, i uživaju u toploj čokoladi. 
 
Moram da podsećam sebe svakodnevno da ne gledam na šoljicu već da uživam u onome što je unutra. Ono što je najvažnije je unutra, to je eliksir. Gospode pomozi mi da pronađen radost života u svakodnevnom životu. 
 
U svojoj milosti Gospod me je naučio teškoj lekciji. Ja sam tip osobe koja se mnogo žali. Celog svog života sam tražila perfektan posao, perfektnu kuću, perfektnu školu za decu, bila sam stalno u nekom traženju sledeće velike stvari u svom životu. Bez obzira na veliki broj blagoslova koje mi je Gospod dao i dalje sam nalazila nešto zbog čega bih roptala. Zašto nisam srećno udata? Zašto nisam dovoljno plaćena na svom poslu?

U mojoj žeđi da poboljšam svoj položaj promenila sam 35 adresa, sanjala da se preselim u Kosta Riku ili Indiju. Potpuno sam bila izbezumljena! Nikada nisam bila zadovoljna i srećna tamo gde sam se nalazila. Moja ćerka je pretrpela sve to. Četiri puta je promenila osnovnu školu, jednom smo se preselili na drugu obalu Amerike, a jednom na Sredjni Istok preko okeana. Zbog toga mi je otvoreno rekla kada je malo odrasla da nigde neću biti srećna. Bila je potpuno u pravu, jer zaista ne mogu da budem ispunjena ma gde da se nalazim. Kružila sam zemaljskom kuglom tražeći sreću i ljude koji su zadovoljni. Ali ovakvo mesto nisam našla. Kada sam bila mlađa mislila sam da sam uspela da nađem to što tražim u Barseloni i Kosta Bravi. Ali kada je čovek za koga sam se udala postao zavisnik droge morala sam sa petomesečnom bebom da napustim sve, i muža koji mi je pretio ubistvom, i divnu kuću, i odličan posao. Izgubila sam sve za dve nedelje, kao da je pakao prohujao kroz raj koji sam sama stvorila. 
 
Sada kada sam starija shvatila sam realnost života. Za mene ne postoji raj na zemlji. Žena može da obiđe ceo svet, ali na kraju mora da se vrati kući da pronađe ono što nedostaje.
 
Taj dom je pravi raj, onaj koji se može steći samo intimnom vezom sa Bogom. Hristos je naučio moju dušu dubokom lekcijom, da je ono što sam tražila On. Niko ne može da nađe mir bez pravog mira koji je jedini moguć i neophodan. To je mir koji se nalazi unutar čoveka. Svaki pokušaj ljudi da stvore utopiju od raja na zemlji, ma koliko sve idealno i isplanirano bilo, pa čak i dobronamerno, se završavalo očajenjem i tiranstvom. Najbliže raju na zemlji sam našla u manastiru. Jer je cilj ovakve zajednice Bog. Kao što je Sveti Avgustin rekao da naše duše neće naći mir dok ga ne nađu u Bogu. Naše duše neće biti zadovoljne i ispunjene dok se Duh Sveti ne nastani u njima.
 
Sada kada je moj život postao zaista brutalan, kada imam veoma lošeg rukovodioca na poslu, kada je kriza u celom svetu, gledam na moj život ranije i uviđam koliko sam bila nezahvalna i kako sam roptala zbog sitnica. Tako da mi nije čudno što je Gospod dopustio da prolazim kroz sve ovo da bih shvatila da treba da slavim Boga u svim životnim situacijama. Danas, kada me ljudi pitaju kako sam, kako mi je na poslu, kako su deca, ja zastanem i kažem Slava Bogu na svemu dobro sam. Shvatila sam da iskušenja ne određuju kako će mo se osećati, već duh svetosti, strpljenja, i radosti. Da bih zadobila nebesko carstvo i da bi se Gospod uselio u mene ne smem više da se selim, a troje dece služe kao odlično sidro.
 
Teškim putem sam naučila da tražim Gospoda tiho, metodično, i strpljivo. Kroz moje svakodnevne molitve, kroz crkveni kalendar, kroz poslušnost duhovnom ocu koji me je upozorio na selidbe u daleke krajeve, učim da od trenutnog pakla u kome se nalazim pravim raj. Naučila sam da proslavljam Boga neprestano i u najmanjim stvarima svakodnevice jer je rečeno da ako smo pažljivi naći će mo Boga i kada peremo tanjire.
 
Znam da što se više budem približavala Bogu to ću više duha mira steći, ali takođe i radost koju sam izgubila i ona će mi se vratiti. Tada ću punim i srećnim srcem, ispunjenim mirom, zablagodariti Gospodu na daru koji se zove život. “Doxa si Kyrie” Slava i hvala tebi Gospode, zaista sam ti zahvalna.
 
Prevod sa Engleskog: čtec Vladimir (Srbljak)
14.03.2016.
 
Izvor:http://pemptousia.com/1  i http://pemptousia.com/2

Pročitano: 5460 puta