MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PRAVOSLAVNO MLEKO: MOLBA ZA STRPLJENJE



Fotografija: Kristijan Stol

Imamo mnogo toga da kažemo… ali je teško da se objasni jer vam treba mnogo vremena da shvatite. Iako bi do sada trebali da budete učitelji, vama je potrebno da vas neko uči, čak i osnovne principe božanske mudrosti. Potrebno vam je mleko, a ne čvrsta hrana. A svako ko živi na mleku nije iskusan u rečima pravednosti. Takva osoba je beba. Dok je čvrsta hrana za one koji su potpuno odrasli, koji znaju da razlikuju dobro i zlo. —Jevrejima 5:11–14
 
Moguće je da mnogi Pravoslavni Hrišćani u dijaspori zanemaruju koliko kultura utiče, oblikuje, i čak kontroliše naše živote. Pravoslavni Hrišćani u zemljama gde se govori Engleski jezik su prošli kroz interesantan period u skorašnjoj istoriji. Sve u svemu mi smo još uvek kao bebe kada govorimo asketizmu, duhovnoj stabilnosti, i zrelosti. 
 
Što je nekada bilo malo više nego misionarski trud i prirodni rezultat emigracije, sada je postalo polje obećavajućeg rasta u globalnom Pravoslavnom Hrišćanstvu, bez obzira na period komunizma u slovenskim državama. Oporavak je naveliko u toku, ali nekada čvrste veze između dijaspore i države porekla su sve slabije. Kao što se Pravoslavlje polako širilo zapadom u poslednjih 100 godina, ipak moderni svet je uticao na našu kulturu i uveo individualizam, relativizam, i šta god tebi odgovara. Ovo su sve filozofije suprotne apostoloskoj veri.
 
Tako da ovo znači da Pravoslavni danas ne žive u istom svetu kao što je bilo za vreme Vizantije. U dijaspori, nama je teže. Bez obzira na sve napretke i modernizacije, kao i boljeg načina života i bolje medicine. Čak i sa svim tim sekularnim napretcima mi živimo živote koji su radikalno usmereni na samog sebe. Naš način života je ubrzan i nemamo vremena dublje da razmislimo šta nam se dešava. Ljudi na selu ranije su imali mnogo bolji Pravoslavni način života.
 
Treba da svremena na vreme zastanemo i razmislimo o vome. Danas ne živimo u Vizantiji i Konstantinopolju. Takođe nemamo cara kao što je bio Sveti Car Konstantin, koji se bojao Boga. Sve to je istorija i danas san. Ali nije sva nada izgubljena, pogotovo kada pokušavamo da se oslobodimo osnovnih zamki ovog savremenog zlog doba.
Mozaik iz XI veka, Sveta Sofija Konstatinopolj
    
Američki hrišćani uglavnom žive po principu individualizma. Sola Scriptura ih uči da sami interpretiraju Bibliju. A kada se individualizam pomeša sa Pravoslavljem, rezultat može da bude koban. Ososba tada može da sama sebi odredi pravila posta, privatne molitve, odbacujući ispovest. Tada oni čak razmatraju kakva bi liturgija trebala da bude. Nikada se ne konsultuju sa svojim lokalnim sveštenikom ili vladikom. Ovakav stav može dovesti do podela u parohiji i porodičnom životu.
 
Jedan od razloga što može doći do skretanja sa pravog puta Pravoslavlja u dijaspori je višak slobodnog vremena. U poređenju sa ostatkom sveta, standard u Severnoj Americi je visok. Tako da skoro svi imaju zaposlenje, a rekreacija i slobodno vreme im dođe kao nagrada. Za razliku od Severne Afrike i Srednjeg Istoka u Severnoj Americi nema progona hrišćana. 
 
Ipak, zbog duhovnih problema na koje se može naići kao Pravoslavac u Americi i Zapadu uopšte potrebno je biti pažljiv. Naše iskustvo sa asketizmom je slabo ili uopšte ne postoji, a mi počinjemo da se stapamo u takozvanoj “familiji Božijoj” ovde na zapadu. Naša kultura je u suprotnosti sa stavovima Pravoslavne Crkve. Zbog toga su mnogi otpali od Vere Pravoslavne. Zato moramo da postanemo disciplinovani i da se duhovno borimo.    
 
Verovatno je za Prvoslavne Hrišćane u dijaspori potreban isti savet Svetog Apostola Pavla koji je bio upućen Jevrejima u prvom veku. Treba da počnemo sa mlekom, a ne sa čvrstom hranom. Disciplina i asketski ideal ne mogu biti uspostavljeni preko noći. Treba vremena da se prilagodimo i da upijemo lepotu naše vere. Potrebno je vreme da se shvati smisao ljubavi, milosrđa, molitve za sve. Potrebno je vreme da bi mogli da razlikujemo emocionalizam i duhvnost, da doživimo promenu u našim umovima i srcima, a pre svega da steknemo Duha Svetoga. Treba da počnemo sa mlekom, a ne sa čvrstom hranom.   
 
Pravoslavlje je veličanstveno, prelepo i obuhvata kompletan život. To nije nalik promene i kupovine novog automobila. To je sasvim drugačije od bilo kog događaja u životu, to je primanje Carstva Božijeg, postajući deo Hristovog Tela. To je transformacija u nad-prirodno. To je život koji se jednom nogom živi u večnosti, a jednom u sadašnjem, zlom vremenu.
 
Ako je naše sjedinjenje sa Hristom prelazak iz tame u svetlost, onda je najbolja analogija data Apostolom Jovanom. Promena iz tame u svetlost, iz slepila u viđenje je velika promena. Ovo je iznad vere jer to promena onoga ko smo mi i svega oko nas. To je kao kad se slepom podari vid. Ali kada slep čovek progleda prvi put njemu treba vremena da se privikne. Tako je potrebno vreme da se prihvati Pravoslavna Vera.   
 
Danas živimo u sasvim drugačijem svetu iako se u suštini nije ništa promenilo. Ipak, možemo reći da živimo u svetu čiji način života je potpuno suprotan Jevanđelju. A mi sve to i ne osećamo.
 
Lepota Pravoslavne Crkve je u tome što nudi mesto mira i odmora od ovog užurbanog sveta, ali samo ako na delu primenjujemo našu veru. A ovo je lakše reći nego uraditi. Volja da se povinujemo autoritetu iznad nas je prvi korak. A onda treba da budemo spremni da živimo skoro potpuno drugačije od načina života koji nas okružuje. Crkva i njena vera treba da budu naša nada i ubeđenje da je Ona zaista Telo Hristovo, jedinstvena, sveta, vaseljenska, i apostolska. A da smo mi deo Nje. 
 
Ako je Crkva naša Majka, kao što to Sveti Kiprijan kaže, onda treba da budemo spremni da slušamo svoju Majku koja će nam reći kada smo spremni za čvrstu hranu. Ipak, počnimo svi sa mlekom i budimo voljni da radimo na sebi i da se transformišemo iz tame u svetlost.
 
Gabe Martini
 
 
Prevod sa Engleskog: čtec Vladimir (Srbljak)
15.06.2016.
 
Izvor: http://www.pravoslavie.ru/english/67870.htm

Pročitano: 5814 puta