MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

MONAH TREBA DA ČUVA UNUTRAŠNJU SLOBODU OD SPOLJNIH UTICAJA



 

Danas na našem monaštvu leži velika odgovornost. Monasi su, sa jedne strane, poput isturenog odreda crkvene „armije“; sa druge strane, to je odred koji se povlači poslednji. Upravo je zbog toga tokom svoje istorije monaštvo odigralo veliku ulogu u očuvanju jedinstva Crkve, pobeđivanju jeresi i raskolničkih težnji. Ali ta odgovornost ne treba da hrani gordost, već naprotiv, da pobuđuje monaha na stalni duhovni rast; a ako neko smatra da je prizvan da doprinosi očuvanju pravoslavne vere, onda i na intelektualni rast, jer se danas pravoslavna vera suočava sa velikim izazovima iz spoljašnjeg sveta.

 

I to nisu oni izazovi koji su postojali u dubokoj starini, o kojima dobro znamo iz istorije Crkve. Danas malo ko osporava delikatnost bogoslovske misli ili odluke Vaseljenskih i Pomesnih Sabora. Ali postoji vrlo uslovna i često lukava podela na: savremene i nesavremene ljude. Ako pod savremenim čovekom podrazumevamo onoga ko se uklapa u tok društva, ko živi kao svi, to je velika zabluda. Zapravo, savremeni čovek je onaj ko ume kritički da ocenjuje ono što se događa u svetu. Svi mi plivamo u reci vremena, nikome nije dato da se isčupa iz nje; ali može se plivati nerazumno, oslanjajući se na to, da oni koji plivaju pored nas znaju kuda ih voda nosi, a može se plivati i svesno, birajući svoj sopstveni put. Za to je potrebno da čovek zna da pliva i suprotnim tokom. Kada Gospod govori: „ne boj se, malo stado“ (Lk. 12:32), kada On govori da je „uzak put“ koji vodi u Carstvo Nebesko (Mt. 7:14) — On upravo o tome govori. Ne o širokoj reci, u kojoj je lako plivati, već o uskom putu koji zahteva svestan i kritički odnos prema svemu što se događa u svetu.

 

Zašto je to tako važno za monahe? Zato što monah treba da čuva unutrašnju slobodu od spoljnih uticaja. Jedino čime treba da se rukovodi je duboka vera, iskrena i srdačna molitva. A sve ono što spolja upravlja svešću ogromne količine ljudi, monah treba da prihvata kritički. Postoje vrlo korisni signali koji dolaze spolja, i bilo bi nepravilno da se ignorišu. Ali, pored njih, postoji i mnogo opasnih i štetnih signala. Ispit monaškog života se i sastoji iz toga da se slede reči apostola Pavla „uklanjajte se od svakog zla“ (1 Sol. 5:21). Valja mnogo da zna, ali u srce i razum treba da prima samo ono što je provereno Slovom Božijim, učenjem Crkve i svojom sopstvenom savešću.

 

Eto zašto su manastiri uvek bili bedemi Pravoslavlja. To nisu opskurantske zajednice koje ništa ne priznaju, ničemu ne pridaju značaj, žive isključivo prema sopstvenim unutrašnjim pravilima, — uopšte nije tako! Pravi monah je onaj koji čuva kritički pogled na svet oko sebe. Kritički — ne znači i negativni, kao što znate. Sasvim je moguće imati i pozitivan pogled na mnoge stvari koje se događaju. Ali kritički pogled podrazumeva sposobnost ocenjivanja događaja u svetu, polazeći od onoga što nam je dao Sam Gospod, tojest našeg crkvenog Predanja, koje potiče od svetih apostola.

 

Crkva treba da uzima u obzir sve što se dešava, da pridaje pažnju promenama u svetu koji je okružuje, kako bi izgradila pravilnu pastirsku i misionarsku delatnost. Ne možemo izbeći vladanje savremenim znanjima, ali treba da čuvamo unutrašnju slobodu, da stihija ovog sveta ne uništi naš unutrašnji svet. Iskreno rečeno, na tome se i zasniva neprolazni značaj monaštva u Pravoslavnoj Crkvi.

 

Monasi treba, pre svega, da čuvaju pravoslavnu veru. Da je čuvaju i budu sposobni da odgovaraju na izazove savremenog sveta, da odgovaraju ubedljivo, ne samo rečima, nego i svojim životnim iskustvom. Jer manastir nije akademija nauka, niti univerzitet gde se dolazi za nekim posebnim znanjima. Ovde dolaze sa svojim tugama i radostima, da se dobije veliko monaško iskustvo. Zato je u životu monaha najvažniji njegov unutrašnji, duhovni svet. Treba čuvati svoj monaški poziv, nikada ne rasipati snagu na sitnice, ne zanositi se onim što često osvaja dušu i što je u svojoj suštini greh. Treba čuvati zavete, čuvati monaško bratstvo, čvrstu i čistu molitvu, i tada će se oko monaha spasavati na hiljade ljudi.

 

 

Beseda Svjatjejšeg Patrijarha Moskovskog i sve Rusije Kirila za bratskom trpezom u Optinoj pustinji 20. jula 2017. godine. 

 

Sa ruskog Iva Bendelja

 

Preuzeto sa http://www.pravoslavie.ru/srpska/105368.htm

Pročitano: 3964 puta