MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Uz sjećanje na moju pokojnu baku Stanu, djetinjstvo i miris tamjana u bakinoj kući najintenzivniji doživljaj pravoslavne mistike je za mene susret sa manastirom Lepavina. Moj prvi odlazak tamo bio je sada već daleke 2007. godine. Tadašnji susret sa manastirom nije iščeznuo iz mojih sjećanja, kao niti umilni liturgijski glas upokojenog igumana ove svetinje, arhimandrita Gavrila. Upravo taj prvi susret ulaska u lepavinsku crkvu ostao je duboko zapisan u mojoj duši.

Kroz godine puno sam lutala i još uvijek lutam tražeći sebe i svoj put. Nekako uvijek s radošću i čežnjom vraćam se Lepavini koja je moj duhovni dom. Moje utočište. Moj bijeg od realnosti i stvarnosti i moj prelazak u neku drugu stvarnost. Tako je bilo i prošle subote, poželjeh susresti se sa Svetinjom i monasima koji su mi unatoč susretima sa mnogim monasima ostali nekako jedinstveni, neponovljivi i unikatni. Neka mi svi drugi oproste, ali ipak lepavinski monasi su mi nekako najdraži. Kako ne bi i bili, jer otac Teofan se toliko puno trudio oko mene u mojim počecima koračanja kroz duhovnost. Prenosio je na mene svoju ljubav prema pravoslavlju kroz nešto nama zajedničko, kroz ljubav prema knjigama. Knjige su moja druga realnost. Ili moj bijeg od tuge života, uglavnom ka radosti.

Krenula sam ranom zorom vlakom iz Zagreba, putem promatrala, susretala cvjetove suncokrete. To je moj najdraži cvijet. Sjećam se kako je Laura prije par godina tražila od susjede Marice da nam da sjeme, rekavši joj: "moja mama voli Suncokrete". To je istina, jer oni unose neku Svjetlost i radost u moje biće, tako veliki uvijek su nasmijani. Stigla sam jednim komfornim vlakom do Lepavine. Putem su mi stale i povezle me dvije žene iz Čakovca, tako je pisalo na registarskim tablicama njihovog automobila. Odmah mi se učinio njihov naglasak interesantnim, drugačijim, ali tek kad je jedna od njih pozdravila psa po ruskom "privet", shvatila sam da su Ruskinje. S onom razgovorljivijom sam tijekom dana razgovarala na ruskom, pohvalila me. Ta pohvala mi je bude draga. Ruski jezik je moja velika, velika ljubav. Tako je bila simpatična. Rekla je da je jednako njena "rodina", i Rusija i Hrvatska. Tako je ispravno. Zapalila sam svijeće za sve one koji su mi u srcu. Počela je Sveta Liturgija, tračak Neba na Zemlji. Koje blaženstvo, pogled mi leti s ikone Bogorodice Lepavinske do Bogorodice Iverske koju Laura nekako čudesno oduvijek voli. Čovjek ne može, a da ne bude sretan. Pričestili smo se i poklonili ikonama. Uslijedilo je kratko druženje i kava. Potom molitva za nas i naše bližnje, za zdravlje. To je ono najpotrebnije svakom biću, a sve ostalo nekako bude. Trebalo je i ručati, malo sam okasnila. Čekali su mene. Sramota. Takve stvari nisu meni baš uobičajene, ali dobro, mogu nekad i ja malo zakazati. Poslije ručka ispovijedao me otac Vasilije. Nije da se često ispovijedam u Lepavini, svega nekoliko puta za ovih deset godina i nekako pred Svetinjom Majke Božje uvijek pred lice Božje izađe ono najskrivenije, najmračnije u mojoj duši, mojem biću. Trenutno je to odgoj Laure, stalno pitanje lebdi nad glavom, gdje sam i zašto sam toliko pogriješila. Cijelu sebe sam dala tom djetetu. Rekao je otac Marko pred Liturgiju: "to što Vam je ona iznadprosječna u školi, to Vam ništa ne znači. Takvi najlošije prođu". Znam ja to i sama, zato je želim izvesti na put. Suprotstavlja mi se. Meni najviše. Ima osjećaj da je želim kontrolirati, a to nikako ne želim. Samo je želim usmjeriti, a ona misli da je odrasla, da sve bolje zna od mene. Kaže Otac na ispovijedi, ne smijete joj govoriti u gnjevu. Pa ja nikad niti nisam gnjevna. Ona jeste. Tražite priliku da joj govorite. Trudim se. Zaista se trudim. Biram riječi kojima joj se obraćam. Nekad je to naporno, zamorno. Nema mi druge, no da je predam na milost Božju. Vapijem Ti Bogorodice, sačuvaj moje dijete od sveg zla ovog palog svijeta. To mi je jedina istinska ovozemaljska želja, sve ostale su tako, usputne i manje bitne. Biti majka je meni najvažnije. Toga postajem sve svjesnija od kako primjećujem da se moje tijelo mijenja, prelazi iz jedne faze u drugu. Sve jasnije vidim svoje životne promašaje. U pauzi uočila sam jednog brata na grobu oca Gavrila. Velik čovjek tjelesnom pojavom, a tako malen, povijen uz krst oca Gavrila. U tom trenutku i sama sam odlučila otići do groba našeg dragog Oca Gavrila.

Grob arhimandrita Gavrila

Nikad nisam odlazila iz manastira bez njegovog blagoslova. Cjelivah i sama krst na grobu Oca Gavrila uz želju da me se sjeti i na Nebu. Kroz druženja s Rusima spoznala sam značaj drveća za nas ljude. O, kako smo mi često glupi i ograničeni. Ja prva. Koliko sam putovala i koliko duhovnika susrela, a kao tele sam ja hodala okolo. Sad kad razmišljam, da li sam trebala neku dublju poruku uzeti za sebe, ne znam. Sigurno sam i tu promašila. Otišla sam sa ocem Teofanom i ruskinjama u okolini da kupimo lubenice, paradajz i još poneko povrće, kod ljudi koji su u posljednjem nesretnom ratu mjenjali kuću. Došli su iz Rume koja je meni tako tužna. Lijepa im je kuća ovdje, ali oni pate za svojim domom. To je tako normalna i prirodna pojava. Svi volimo svoj dom. Otac Teofan je u nekom razgovoru usput rekao da on ne zna kako bi živio tamo gdje su samo Srbi. Tako ga volim, volim ga zbog te njegove ortodoxie, zbog toga što nije nacionalan, jeste, ali to mu nije primarno. Primaran mu je Hristos i zato je on meni tako velik. Vratili smo se u manastir i pojeli kremšnite. Neki su pili i kavu, ja nisam, iako bi htjela. Uslijedio je Akatist Počajevskoj ikoni Majke Božje. Nadam se i Njenom Pokrovu u odgoju moje kćeri i pronalasku mojeg puta: Puta, Istine i Života. Kasnije popodne vratih se kući. Sretna.

U Zagrebu, 07.08.2017. god.
Aleksandra