MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

REPORTAŽA IZ BRISELA: SVETLOST U NOĆI



 

Povešćemo vas nakratko u centar zapadne Evrope, u grad Brisel, grad u kome se trenutno donose važne političke i vojne odluke, grad koji živi ritmom uobičajenim za svetske metropole, gde svetlost reklama, diskoteka, prodavnica, stalnog shoppinga, mode i zabave oblikuje mentalitet njegovih žitelja i ubeđuje ih da žive u stvarnoj svetlosti šarenila i neprekidnog pokreta.

 

Ne zaboravljajući da je to i grad koji je pružio uhlebljenje stotinama pridošlica iz najrazličitijih krajeva sveta, grad veoma ljubaznih starosedelaca (kojih je sve manje zbog ogromnog priliva stranaca) i ostavljajući po strani sve prednosti života - naročito za privremene gastarbajtere iz siromašnih zemalja, koji radom ovde hrane svoje mnogobrojne porodice ostavljene negde daleko - osvrnućemo se sada samo na one koji su ovde došli sa velikom strepnjom: kako očuvati svoju duhovnost i ostati na dobrom putu? Čime nahraniti svoju dušu u zemlji koja blješti veštastvenim svetlom a ustvari životari u teškom duhovnom mraku? Na sve strane katoličke crkve, nekada pune vernika, a danas, skoro polovina desakralizovana i pretvorena u restorane i barove… Narod koji je zaboravio Boga i polako na religiju počinje da gleda kao na «blagu nastranost»… 

 

 

Pogotovo pravoslavci na Zapadu strepe od tog susreta. Ali Gospod dobri brine o svemu, pa kao što je rečeno za naš duhovni život: «Ištite, i daće vam se; tražite, i naći ćete; kucajte, i otvoriće vam se…», otvaraju se vrata i iz tame se pojavljuju svetla. Velika, mala, kao zvezde osvetljavaju put i navode gladnog tražioca kuda da krene. U ovom gradu - pravoslavna crkva do pravoslavne crkve! Neke krase čitave kvartove svojom lepotom, ali većina je smeštena u zgrade po gradu. Samo šetnjom kroz grad ćete sigurno proći bar pored neke ruske ili grčke crkve. U Belgiji je za oko 80.000 pravoslavnih vernika postojalo oko pet ruskih parohija, po dve rumunske i srpske, jedna bugarska, dve parohije Ruske zagranične crkve. Podaci su iz 2010. ali i te podatke ćemo ostaviti sada… 

 

Posetićemo rusku pravoslavnu crkvu Svetog Jova Mnogostradalnog, prelepo zdanje smešteno u najlepšem delu grada okruženo zelenilom i uspavanim kućicama. Crkvu, koja je i kroz istoriju a i danas čvrsto ispreplela veze sa srpskim narodom i u kojoj na desnom zidu, pored velike ikone svetog Nikolaja Mirlikijskog, stoji ikona svetog Save Srpskog.

 

Crkva Svetog Jova je podignuta u spomen na cara Nikolaja Drugog, njegovu porodicu i sve postradale od ruke boljševika, kako znane tako i one «čija imena zna samo Gospod». I - koincidencija - dan crkvene slave (sveti Jov, 19. maja) poklapa se sa danom rođenja svetog cara. Svuda unutar crkve po zidovima su ploče sa isklesanim imenima žrtava boljševičkog nasilja i zdanje je zaštićeno zakonom kao spomenik kulture.

 

Pred krvavim naletom boljševizma, Rusi su se tada spasavali masovno odlazeći preko granice. Glavni udarac komunističke vlade, tamo gde je preuzela vlast, bio je usmeren protiv Pravoslavne crkve. Kada je usledio veliki egzodus Rusa iz svoje otadžbine, izvan granica Rusije se našla i viša crkvena uprava juga Rusije, koju je predvodio mitropolit Antonije Hrapovicki, koji je na poziv srpskog patrijarha Dimitrija prešao u Srbiju, a sa njim i cela uprava.

 

Tu počinje neraskidiva veza Srba i Rusa izvan granica. Godine 1921. je održan prvi svezagranični sabor Ruske crkve, u Sremskim Karlovcima, i od tada pa nadalje Ruska zagranična crkva je predstavljala, po rečima svetog Jovana Šangajskog, slobodni deo Ruske crkve i duhovno bila vodilja onima koji su ostali zarobljeni, progonjeni, uništavani i ucenjeni da se odreknu vere. 

 

Od jedne crkve - dve crkve; dve sestre bliznakinje su nasilno razdvojene da krvare jedna za drugom u narednim decenijama, jedna u strahovitim patnjama, a druga sastradavajući s njom i čuvajuci povereno joj duhovno blago do ponovnog susreta 2008. godine, kada je Ruska zagranična crkva ponovo potpala pod okrilje Moskovske patrijaršije.

 

Do tada, vratimo se na dane razdvojenosti. Jedan deo tzv. belih Rusa u Belgiji je 1929. pokrenuo inicijativu da rasejani Rusi prikupljaju sredstva za izgradnju crkve u Briselu. Među prvima se odazvala jugoslovenska kraljevska kuća, a jedan od predsednika Komiteta za izgradnju te godine bio je Святейший Патриарх Сербский Димитрий. Od tada je prošlo skoro 20 godina dok crkva nije osveštana (1950. godine).

 

Sveti Jovan Šangajski je u vreme građanskog rata u Rusiji došao u Srbiju i u Beogradu završio Bogoslovski fakultet, te se zamonašio 1925. u Miljkovom manastiru kod Svilajnca. Posle desetak godina je postao episkop Ruske zagranične crkve, poslat u Šangaj, a onda, opet zbog komunisticke pošasti, napustio Kinu. Sveti sinod Ruske zagranične crkve postavio je vladiku Jovana 1951. godine za arhiepiskopa zapadnoevropskog.

 

 

Za nas je to interesantno jer je jedan dobar deo njegovog života u Evropi bio tesno povezan sa crkvom Svetog Jova u Briselu, gde je često dolazio. Na dan ubistva Carskih mučenika, a i cele noći između 16. i 17. jula, sveti vladika je u ovoj crkvi služio i čitao psalme, kao i mnogobrojni narod koji se okupljao i koji ga je smatrao svetim još za života. Dok je sveti Jovan Šangajski boravio u Briselu i Parizu, sveštenik ove ruske crkve tih godina bio je o. Čedomir Ostojić, koga se i danas mnogi parohijani sećaju s poštovanjem. Ako čuju da neko putuje u Beograd, šalju se paketići sitnica spakovanih s ljubavlju za rođake čuvenog oca Čede. 

 

Otac Čedomir je zbog pretnji hapšenjem prebegao iz Srbije 1950. godine, prešao noću preko planina u Austriju, i došao do Belgije. Ostavio je u Srbiji suprugu i dvoje dece, a u briselskoj crkvi je služio devet godina. 

 

Sve to ukazuje na tesne veze, istorijske, duhovne i emotivne, između tzv. zagraničnih Rusa i Srba. A kako bi jedan Srbin mogao da se oseća upoznajući divne duše koje ga prihvataju kao najrođenijeg?  Uđimo u crkvu, služba nije još počela… 

 

U svakoj crkvi čovek oseća, kao i u svakoj Božjoj kući, da ovaj deo teritorije ne pripada ovozemaljskom. Ali u ovoj crkvi doživljaj je posebno jak; generacije Rusa koje su zauvek napustile svoju otadžbinu su život svoj posvetile samo jednom cilju: ako su izgubili sve, da sačuvaju ono najdragocenije, svoju duhovnost, svoje sveto pravoslavlje, onako kako su ga primili - čisto i najbliže svetootačkom predanju. Znali su da će jedino tako sačuvati i svoj život, jer život nevezan za svoj koren je kao list kojeg oduva vetar i za njegovu sudbinu se više ne zna.

 

U ovu crkvu sam ušla prvi put pre 15 godina, pobegavši od NATO bombardovanja. Crkva je bila dupke puna, ruski baš nisam razumela, ali jesam u jednom momentu, kad je sveštenik sa celim narodom stao da se moli za «napaćeni srpski narod». I polako, upoznavala sam te beskrajno divne duše... i učila.  Budući bivši komunista, koji nije imao baš mnogo predstave o veri ali koga je milosrdno dotakao Božji poziv da dođe na jedino mesto gde će dobiti utehu, polako sam ulazila u taj svet dotle nepoznat za mene.

 

 

Jedna od prvih osoba koju sam upoznala je bila Ljuba, žena koja je nekih stotinu kilometara putovala na svaku liturgiju, večernje i svaki praznik - iz Holandije. I eto ti nauke ! Mi lenjivi, koje je nekad mrzelo da sednemo u autobus na desetak minuta i dođemo na službu, kakvu sramotu osetimo pred takvima kao što je ona! Eto kako čovek samo sobom i svojim ponašanjem može uticati na druge da nešto promene! Ljuba je govorila ruski i holandski, ja srpski i natucala francuski. Dijalog je bilo jako teško uspostaviti rečima, ali kad Ljuba priđe i zagrli te i pogleda onim očima u koje je smešten okean blagosti, u taj pogled stanu svi razgovori i osvetli se svačiji život i taj zagrljaj ti olakša sve muke koje nosiš bez da izgovorite i jednu rečenicu. E, to treba doziveti! Njeno pravo ime je Ljubov. U tih pet slova je stala sva ljubav ovoga sveta.

 

Pre par godina Ljuba se zamonašila. Nije retkost da parohijani odavde odlaze u monahe. Duhovnost je na izuzetno visokom nivou. Bebe koje sam gledala pre petnaestak godina sad su momci i devojke. Nekada su za vreme službe spavali na klupama poređanim uza zid crkve, sad se penju kod nas na balkon u hor i polako počinju da poju. Bukvalno su odrasli u ovoj crkvi.

 

Još nešto mi je zapalo za oko - porodični dolasci. Mnogo porodica u kojima se svaki član angažuje tamo gde može: otac saslužuje u oltaru, majka peva u horu, deca pomažu oko svećnjaka, veća deca čuvaju u dvorištu crkve one koji su previše živahni... Ili druga divna slika: mnogo mladih parova, koji dolaze na svaku liturgiju, posle nekog vremena - eto ih sa bebom! Beba raste do svake liturgije i eno, već se mala kaćiperka udesila za službu kao za Vrbicu sa sve pletenom belom kapicom na glavi!

 

Kada sam malu Dariju pitala gde je rođena, ona odgovori kao iz topa: pa ovde, u crkvi! Istina je, ta porodica Poljaka živi u stanu ispod zvonika godinama.

 

 

I opet iznenađenje. Dolaziš u rusku crkvu, ni ne razmišljaš da tamo nije neko ko nije Rus. Međutim, dosta parohijana čine pravoslavni Poljaci! Poljak je i naš dragi Jaroslav, vođa velikog hora, koji zvuči skoro kao profesionalni, sa dvadesetak stalnih članova.

 

Tu su i duhovna predavanja, jedne nedelje na ruskom, druge na francuskom. Žale se stariji parohijani da su im deca uglavnom u braku s Belgijancima, pa mlađe generacije ne govore ruski. Na pitanje da li dolaze u crkvu – ah, da! Pa to se podrazumeva! Šteta za jezik, ali duhovnost se čuva nesmanjenom jačinom, to je važnije! Belgijanci primaju pravoslavlje uglavnom iz tih brakova. Postoji i dopunska škola za decu, organizuju se hodočašća, redovno se ide na Svetu Goru, slavi se sve što treba da se slavi, a u kombinaciji većine koju čine Rusi i Poljaci, ta slavlja su upečatljiva u pozitivnom i veselom smislu.

 

Postoji sala u kojoj se druži i radi. Za Veliki Petak smo, na primer, tu pravili Plaštanicu. Uživanje je sedeti sa sestrama i slušati razgovore o putovanjima u manastire, o lepim knjigama, o veri... Tatjana iz Kazahstana je takođe «našla veru» upravo dolaskom na Zapad. 

 

Pored Rusa i Poljaka, tu su Moldavci, Rumuni, Srbi, Ukrajinci... Fascinirao me način na koji se sav taj šareni svet sporazumeva - svako priča na svom jeziku i svako svakog razume!  Pitala sam članove hora kako su naučili crkvenoslovenski, koji mi je malo zadavao muke, pogotovo kad su čitanja iz Mineja sa krasnopisanim slovima. Svi kažu: spontano! Sve je spontano kada te zaista interesuje čovek i ono što je unutar njega. Onda nekako komunicirate više dušom nego rečima i verovatno otuda razumevanje. Jednom sam od vođe hora dobila SMS poruku za probu - na poljskom. Čovek je bio prenebregao odakle sam, ali kad sam pročitala, sve sam razumela! Priglasajem je – oglašavam ili pozivam, spiewka mi liči na pevanje, zavtra je verovatno sutra, i eto, ja naučih poljske reči na skraćenom kursu za pet minuta!

 

I uopšte, nema nekog posebnog dogovora ko će šta da radi, ali sve je uvek na svom mestu. Prosfore završene, sveže cveće stavljeno, crkva očišćena, žito pripravljeno. Da, ponosna sam što imam poslušanje da ja pravim žito, odmah pitaju da li će ga biti. Jer Ruskinje ga ne melju, nego skuvaju i mešaju sa suvim voćem i medom. A kad sam prvi put odnela žito onako kako ga pravimo u Srbiji, odmah sam dobila zaduženje od svih da ga stalno pravim.

 

Sadašnji starešina hrama je otac Leonid, profesor Moskovske duhovne akademije, koji za velike praznike pozove sav narod kod sebe kući na okrepljenje. A bude preko dvesta duša! Kad sam ga pitala da li je to običaj i u Rusiji, baćuška se nasmejao i odgovorio da je njegov dom pored Moskve specijalno adaptiran da primi veoma veliki broj gostiju. Matušku Mariju vidimo kad promakne obično zadihana i rumena od obaveza, ona je nevidljivi organizator svega što otac zapovedi. Crkva u kojoj je otac Leonid služio u Rusiji je verna kopija ove u Briselu. Dok se gradila, otac je sve vreme provodio na građevini, spavao na zvoniku, pa se razboleo i izgubio glas, tako da službe obavlja uz pomoć razglasa.

 

Prošle godine je hirotonisan za sveštenika i otac Vasilije, te se za ispovest i pričešće formiraju dva reda kad služe dva sveštenika. Ipak je veći red kod oca Leonida, jer je malo «blaži», pa se često šalimo u vezi hrabrosti kraćeg i dužeg «reda» za ispovest.

 

Često nam dolaze monasi i monahinje iz ruskih manastira - kakve duhovne veličine! Ponekad, kad nešto ne razumem ili vidim da sam pogrešila u bilo čemu,  počnem da se osećam kao neka žaba koja je zalutala među rasne konje i podigla nogu da se i ona potkuje, kako naš narod kaže. A onda po reakcijama ostalih vidim koliko smo mi «novi» prihvaćeni baš takvi kakvi smo i da je svako dobre volje dobrodošao u deo nebeskog carstva na zemlji.

 

I zaista jeste carstvo nebesko! A nije ovo jedina crkva u gradu, za svaku drugu se moze napisati slična priča. Kakva svetlost pravoslavlja u tamnoj noći evropskog humanizma! Sad znam zašto nisam nikad imala nostalgiju one razarajuće vrste, koja je česta kod naših ljudi, pogotovo kad su silom izbačeni sa ognjišta. Pri tome ljudi i okolnosti koje srećemo nisu slučajno zabasali na naš životni put. A Bog je svuda, samo Ga treba prepoznati. Onda znaš da nisi sam i nikad nećeš ni biti. Gde god da si na ovoj kugli zemaljskoj, On je tu. Koliko god daleko da moraš ili želiš da putuješ, jedino put unutar sebe, put koji vodi u susret sa Hristom, može odvesti čoveka tamo gde mu je naznačeno da bude zauvek.

 

napisala Aleksandra Popović

novembar 2017.

 

Literatura:

http://www.egliserussememorial.be/Egliserusse/articles.php?lng=ru&pg=2

http://www.orthodoxia.be/FRbisdom/02kerk.html

http://www.spc.rs/sr/sveti_jovan_shangajski_zhitije_0

http://www.bastabalkana.com/2014/07/ruska-zagranicna-crkva-kratka-istorija-ruske-zagranicne-crkve/

 

Cette montre est équipée du mouvement à remontage manuel DUW 4301, d'une épaisseur de seulement 2,8 mm et fabriqué à la main selon la tradition horlogère de Glashütte. Précis et fiable, le noyau est équipé de l'échappement d'autodéfense breveté NOMOS et offre 43 heures d'autonomie.replique omega La nouvelle collection de montres aux couleurs automnales Tetra de Nomos est dotée d'un bracelet en suède gris et vendue avec un bo?tier de montre en peuplier noir.

Pročitano: 3483 puta