MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

VIRTUELNA REALNOST, VIRTUELNI IDENTITETI, REALNA ZAVISNOST, REALNI PROBLEMI



 

 Digitalni izazov, Putevi Hrišćanstva u Civilizaciji Binarnog Koda 

Prezviter Oliver Subotić , Stari Banovci; Beograd: Bernar, 2012

 Ensuring cool looks, the replica Panerai watches online store present various amazing forms in creative materials.

rewatches.is website sells the best Swiss replica watches worldwide, and you can get top quality fake watches at a cheaper price.

Virtuelna realnost kao trodimenzionalni svet kreiran kompjuterski formiranom fotorealističnom grafikom i digitalizovanim zvukom može biti veoma korisna ako se upotrebi u naučne i edukativne svrhe: od pomoći u medicinskim eksperimentima, preko pregleda trodimenzionalnih arhitektonskih zdanja za potrebe studenata do vojnih simulatora. Ona se, međutim, danas daleko više koristi u domenu zabave.

 

Svi mi koji smo osamdesetih godina dvadesetog veka igrali video-igre na spektrumima, komodorima, amigama i atariju, sećamo se koliko nam je to bilo zabavno i niko od nas neće reći da je u tom pogledu imao bilo kakvih psiholoških i fizioloških smetnji ili poremećaja identiteta, pogotovo ako je u blizini kuće bio sportski teren. „Poremećaj“ se primećivao samo u školskom dnevniku: video-igre su bile veoma zabavne, a učenje nije, pa smo se nekako svi češće priklanjali prvoj varijanti, dok je školsko gradivo trpelo. U međuvremenu su video-igre prešle dugačak put, tako da danas imamo ne samo fotorealističnu grafiku i verodostojan zvuk, već i mogućnost umreženog igranja.

 

Jedan od prijatelja sa kojim sam krajem osamdesetih godina dvadesetog veka aktivno razmenjivao video-igre skoro mi je rekao da je u jednoj igraonici nedavno doživeo veoma neprijatno iskustvo. U njoj se, sticajem okolnosti, zadesio upravo kada je nekoliko timova igralo jednu popularnu „pucačku“ fotorealističnu igru umreženog tipa: odlična trodimenzionalna grafika i realističan zvuk koji čoveka prenose u ulogu komandosa koji treba da istrebi članove suparničkog tima u virtuelnom svetu. Prenerazila ga je reakcija dece kada u tom virtuelnom vojnom poligonu jednom od igrača ponestane municije, posle čega postaje laka meta za drugog: u igraonici su se orili ostrašćeni uzvici tipa „dovrši ga“ i neki mnogo gori, koji nisu za ljudske uši. U fotorealističnom virtuelnom okruženju, gde je ratna atmosfera tako realna, ovakav stepen agresije među najmlađom populacijom ne samo da zapanjuje, nego i otvara ozbiljna pitanja.

 

Problematika virtuelne agresivnosti koja može biti preneta u realne odnose samo je jedna posledica, i o tome postoje različita mišljenja. Ipak, osnovni problem se opet tiče identiteta ličnosti – kako mladih, tako i starijih. Setimo se naučnofantastičnog filma Totalni opoziv (Total recall), u kome glavni junak želi da iz dosadne realnosti pobegne u neki drugi svet, u kome će imati drugi identitet. Ovo nije ništa drugo do želja čoveka da preobrazi sebe i svet oko sebe, ali na krajnje pogrešan način.

 

Nije retka slika da čovek posle napornog radnog dana nije ni za društvenu mrežu ni za elektronski forum, ali zato jedva čeka da se naspava i potom uroni u potpuno izmišljeni virtuelni svet, u kome može da izabere identitet koji mu odgovara. A još ako ima dodatnu tehnološku opremu, poput VR-naočara ili kacige, specijalnih rukavica i odličnih zvučnika, već je u potpuno drugom svetu mašte. Savršeni beg od realnosti – u svojoj ste kući, a opet daleko od nje. Za pravoslavne hrišćane, međutim, problem je jasno vidljiv iz perspektive podvižničkog života:

 

U ovom konkretnom slučaju, postavlja se i pitanje do koje mere se ovaj koncept [virtuelne realnosti] može koristiti, a da ne utiče na duhovni život i njegovu zdravu dinamiku. Prevashodno se ovo pitanje postavlja zbog činjenica da Pravoslavlje svojim liturgijsko-podvižničkim pogledom na svet pretenduje na njegov preobražaj iznutra i u skladu sa njegovim prirodnim naznačenjem i ciljem datim od Boga prilikom stvaranja sveta i čoveka, dok koncept virtuelne realnosti pokušava da učini slično, ali na jedan spoljašnji i krajnje neprirodan način, bez ikakvog podviga – praktično iz fotelje. I ne samo to, već stvarnost „preobražava“ tako što kreira privide i karikature nastale u nečijoj mašti koja je često pod uticajem potpuno antihrišćanskih ideja (primer su najnovije igre potpuno vulgarne tematike). Možda je bolje reći da virtuelna realnost, u smislu u kom je navedena, pokušava ne da preobrazi realnost, već da pobegne od nje tj. da omogući trenutni beg od realnog života i to pravo u iluziju, koja je, prema svetim Ocima, jedno od oružja kojom se nečastivi koristi da bi prelastio (prevario) čoveka. A da ne govorimo o posledicama neumerene fantazije na isihastički život koji treba da bude vrhunac hrišćanskog podviga.

 

 („Virtuelna realnost“, Čovek i informacione tehnologije)

 

Jasno je da se pitanje transformativnog kapaciteta binarne civilizacije u ovom slučaju postavlja u daleko zaoštrenijoj formi nego u slučaju društvenih mreža. Pametan čovek će odmah shvatiti da je u pitanju ne samo veliko gubljenje vremena, već i gubljenje identiteta ukoliko čovek zaista „živi“ u svetu virtuelne realnosti. Kakvog sad opet identiteta, rezignirano će uzviknuti zakleti igromani! Zar simulatori realnog sveta nisu odlična prilika da se čovek opusti? Zašto praviti baba-roge od toga kada svi znamo da je to izmišljeni svet?!

 

Na stranu to što realnost pokazuje da je među onima koji provode vreme u virtuelnom svetu daleko više napetih nego opuštenih ljudi (što pobija tezu o blagotvornom uticaju), daleko je veći problem to što je svakim danom sve više ljudi koji razmišljaju o svom virtuelnom statusu i daljem rešavanju virtuelnih problema ne manje nego o svom dnevnom poslu i porodičnim obavezama. Kada načelnica laboratorije pozove stručnu saradnicu da dođe u njen kabinet, a ona odgovori da stiže odmah, „samo da zalije šargarepu“ (koju u slobodno vreme „zaliva“ u video igri-simulatoru na svom računaru), onda to može biti i pomalo simpatično, mada je i simptomatično. Ali kada sve dođe do toga da žena zatraži razvod zbog toga što je suprug neprestano u virtuelnom svetu elektronskih igara i simulatora ili kada nekoga moraju da vode na kliniku za odvikavanje od video-igara, onda se konačno shvati da je da postoji neki ozbiljan problem u tim neozbiljnim stvarima. I da napomenem: sva tri navedena slučaja su realni događaji koji su se desili u prethodnih nekoliko godina.

 

Da se možda krene preventivno, počevši od zabrane video-igra za najmlađi uzrast? Zabrane nikada nisu donele niti će doneti dobro, i to je duboko pogrešan put: ako deca ne budu igrala video-igre u svojoj kući, igraće ih u igraonici ili kod drugara. A nekako je i licemerno da im branimo igranje video-igara upravo mi koji smo to isto činili kada smo bili u njihovom uzrastu. Daleko je bolje uložiti trud u to da se skrati vreme provedeno ispred monitora i pronađu „normalne“ video-igre, takve da se i roditelji mogu poigrati zajedno sa decom. Time se izbegava maločas pomenuto iskušenje „digitalnog individualizma“, gde su svi jedni pored drugih, a opet su daleko. I ne samo to: postoji veliki broj video-igara u kojima najmlađi mogu dosta toga da nauče – iz stranog jezika, istorije, prirodnih nauka, … Zašto to ne iskoristiti?

 

U domenu hrišćanskog života, dakle, osnovni problem nije u tome što se sve više pojavljuju igre bolesne tematike, u kojima je cilj da budete što veći grešnik (u igri Seven Sins (Sedam grehova) to je čak i eksplicitni cilj) jer će dete sa zdravim osećajem za etiku i estetiku (koje treba da stekne od roditelja) takve video-igre svakako zaobići. Glavni problem je u fiksiranju mentalnog aparata na „fine“ iluzije, koje vremenom preuzimaju pažnju i misao, što je problematično i kod mladih i kod starih.

 

Kada je čovek dugo vezan za virtuelnu realnost, um je na neki način paralisan ogromnim prilivom podataka iz sveta mašte i ne može da obavlja funkciju centralne spoznajne tačke našeg bića, one tačke koja služi da se čovek realno preobrazi u svetlosti Božijih energija. Drugim rečima, svaki čovek definitivno vapi za preobražajem sebe i realnosti oko sebe, ali za to je potreban napor volje, dok je virteulna realnost simulakrum tog podviga i daje privide preobražaja, bez ikakvog napora. Zbog toga i jeste toliko primamljiva.

 

Kada se čovek prepusti svetu virtuelne realnosti, kao posledica se ponekad javlja i svojevrsna tehnološka zavisnost. Ona je postala aktuelna u toj meri da uveliko postoje specijalizovane klinike koje se bave otklanjanjem zavisnosti od virtuelne sfere. Takve institucije su svakako potrebne i reklo bi se da daju rezultata, ali – kao u slučaju svake vrste zavisnosti – klinike su samo dodatni mehanizam ozdravljenja, dok glavnu ulogu ima isključivo najbliže okruženje. 

 

Za hrišćanina je najvažnije da ima jasnu predstavu o svojoj ontološkoj zavisnosti prema Bogu, koja je jedina prirodna zavisnost, za razliku od svake druge, te i tehnološke. Ta ontološka zavisnost je jedina koja oslobađa čoveka, što se vidi na primeru svetiteljā, ljudi u pravom smislu te reči, čija se sloboda ispoljavala isključivo u želji da žive po volji Božijoj. Za njih je živeti bez Hrista Gospoda jednako ne živeti. Ta vrsta „zavisnosti“ se kod svakog istinitog hrišćanina vidi u stalnoj želji da bude u zajednici sa Bogom i potrebi za redovnim pričešćivanjem, što je slično potrebi uzimanja hrane i pića u telesnom smislu. Kada bi narkomani u dubini svoga bića osetili tu vrstu zavisnosti, nikada se ne bi ponovo latili droge. Isto važi i za zavisnike od sadržaja virtuelne realnosti – čoveku koji jednom oseti draž blagodati Božije svaka stvorena svetlost izgleda kao mrkli mrak.

 

Ulazeći u svet virtuelne realnosti i potpuno zamenjujući autentičan način života, mladi ljudi u korišćenju digitalnih tehnologija vide način ostvarivanja svoga bića. Ono što je za hrišćanina ostvarivanje ikone Božije kroz liturgijski život u zajednici ljubavi koji preobražava postojeću realnost svetotajinski je uvodeći u eshaton, za tehnološke zavisnike je „pričešćivanje“ praznim sadržajem virtuelne realnosti koju oni prihvataju umesto punoće liturgijske zajednice sa Bogom i bližnjima. Umesto potpunog ostvarenja slobodne volje, vremenom dolazi do njene paralize.

 

Hrišćaninu je jasno da njegovo biće pripada stvorenoj egzistenciji te da je bez najprisnije zajednice sa Nestvorenim izbavljenje od smrti nemoguće. Iako je svestan potpune ontološke zavisnosti od Boga, na voljnom planu potpuno slobodno teži prožimanju Nestvorenim energijama stremeći ka tački oboženja kada njegova volja postaje „da“ volji Božijoj i ostvaruje bogolikost po blagodati. Kod zavisnika od virtuelne realnosti sve je suprotno: nekritičkim odnosom prema tehnologiji postepeno se utemeljuje svest bazirana na virtuelnoj realnosti koja blokira autentičan odnos prema čoveku i Bogu, vezujući stvorenu egzistenciju za stvorene energije i praveći bezizlaz smrti. Vrhunska sloboda, sloboda sinovskog „da“ u zajednici ljubavi koju svaki hrišćanin teži da uspostavi u odnosu prema Bogu i koja se očituje u slobodnom ispunjavanju zapovesti Božijih, u svetu zavisnika od virtuelne realnosti tako zadržava samo jednosmernost, ali prema smrti, umesto ka Životu.

 

 („Problem zavisnosti od digitalnih tehnologija“, Čovek i informacione tehnologije)

 

Postoji i jedan praktičan način života koji nije toliko vezan za religijsku pripadnost koliko za odnos sa bližnjima, i koji pomaže da se ublaži problem tehnološke zavisnosti. Rešenje je u otvorenosti, spontanosti  i kreativnosti najbliže okoline tehnološkog zavisnika, odnosno ljudi koji ga okružuju: u otvorenosti za fizičku komunikaciju, kao suprotnosti zatvaranju u elektronski svet; u spontanosti u fizičkoj komunikaciji, nasuprot mehanizovanom delovanju elektronske sfere; u kreativnosti u fizičkoj komunikaciji, nasuprot rutiniziranim navikama i refleksnim radnjama u virtuelnom svetu.

 

Pomenuta starija sestra devojčice koja po ceo dan sedi u svojoj sobi udubljena u računarski ekran verovatno se nije setila da bude toliko otvorena, spontana i kreativna i da kupi omiljeni kolač svoje mlađe sestre, pozove je na terasu i povede razgovor o nekim zanimljivim pitanjima. Vremenom bi formirala novi običaj, kao antipod običajnosti uključivanja računara i odlaska na društvenu mrežu ili ulaska u virtuelni svet. Isto je i sa odraslima: poznajem mladi bračni par koji je imao izuzetnu naviku da svako veče, pošto završi sve svoje obaveze, sedne na terasu i ako ništa, ono bar desetak minuta zajedno posmatra zvezde, u neobaveznom razgovoru. Taj osećaj prijatne tišine u zajedništvu sa voljenom osobom pred okom nebeskih svetila ne može da prenese ni najsavršeniji virtuelni simulator. Baš zbog te jedinstvenosti i neponovljivosti taj običaj i jeste važan. 

 

Potrebno je, dakle, otkriti radost i čari fizičkog kontakta, nezamenljivost direktnog pogleda u oči, stiska ruke ili bar zajedničkog ispijanja čaja uz omiljeni keks. Za početak, dakle, dovoljno je raditi na dobrim navikama i na dobrom poretku, a u pitanju su uglavnom veoma jednostavne stvari. Za početak, nikada ne prekidajmo živi razgovor sa drugim čovekom zato što nas u tom trenutku neko poziva na mobilni telefon ili zato što samo krenuli da „osvežimo“ svoj sajt. Ne samo zato što je nepristojno činiti drugačije, već i zato da bismo očuvali mogućnost uzrastanja u autentičnu ličnost.

 

Važno je sebe i svoje „tehnološke“ navike uvek iznova preispitivati. Recimo, ako već moramo da pratimo mas-medije da bismo bili informisani o događajima iz društvenog života, postavimo sebi pitanje da li TV prijemnik mora baš stalno biti uključen i remetiti mogućnost razgovora u tišini. Zar baš moramo da slušamo sve te reklame koje prekidaju prenos onoga što smo zaista izabrali da gledamo? I zar je veliki podvig isključiti daljinskim upravljačem zvuk kada dođe pet reklamnih minuta i popričati sa osobom koja sedi pored nâs?

 

Sve u svemu, ako treba birati između toga da se vreme provede na dinamičnim društvenim mrežama i u uzbudljivoj virtuelnoj realnosti, sa jedne strane, ili sa poznatim, često monotonim ljudima iz svakodnevnog života, sa druge, treba izabrati živ i realan odnos. Ovo stoga što je prvo lako i ne izgrađuje, dok drugo zahteva podvig opštenja i napor autentične komunikacije, ali je zato temeljno za naše biće. Tada ne „montiramo“ realnost, poput filmskog režisera, već je živimo u punoći.

 

Sveštenik Oliver Subotić

 

Preuzeto sa http://www.pravoslavie.ru/srpska/108044.htm 

L'orologio da donna di 34 mm di diametro presenta una cassa in acciaio con movimento meccanico a carica automatica L888. Il quadrante blu è abbinato a lancette rodiate e rivestito con rivestimento luminoso Super-LumiNova.hublot replica Sul fondello trasparente dei due orologi sono stampati i loghi dei Mondiali di sci alpino. Il bracciale in acciaio inossidabile completa l'aspetto generale dell'orologio.

Pročitano: 3983 puta