MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

JEREJ ANDREJ MIZJUK: VRIJEME ŽIVOTA JE - UVIJEK



 

„Ali otkud takva iznenadna tuga u srcu?“ - koliko ljudi to može uzviknuti zajedno s pjesnikom Genadijem Špalikovim, budući da je jesenska melanholija čest gost u našim dušama. Kako izbjeći ovo stanje ili kako sebi pomoći da se izađe iz njega, razmišlja sveštenik Andrej Mizjuk.

 

Čudno je, ipak, uređen život oko čovjeka. Ne, ne govorim sada o beskonačnoj žurbi, o utrci za svime što se može i ne može dobiti, uz stalni nedostatak vremena, prometne gužve, reklame i svuda uključene ekrane. Sada govorim o samom životu. Životu, koji mi vrlo često niti ne primjećujemo, zato što ga primamo zdravo za gotovo, skoro kao neku pozadinsku aplikaciju u našoj svakodnevnici, od kojeg stalno nešto uzimamo ili pokušavamo uzeti. Govorim o životu kojeg se čovjek pomalo boji. Možda ga baš zbog toga i ne primjećuje... Životu, koji je izvan nas i ne ovisi o nama, koji je nepromjenljiv i funkcionira prema sasvim drugačijim zakonima, onima koje nije čovjek izmislio. 

 

Veoma često, zbog želje da se sve što više pojednostavi, učini dostupnijim i lakšim, čovjek ne vidi koliko je on sam nezamislivo i svestrano složen, koliko je nepoznanica u njemu samom. Šta je to što ga pobuđuje na pisanje poezije i slikanje, na slušanje i darovanje muzike ovom svijetu, šta (ili možda Ko) stvara u njemu neobjašnjivu tugu i uzvodi ka radosti neizrecivom riječima? Kako samom sebi objasniti zašto si srećan i zbog čega će ovi glavni trenuci u potoku prolaznosti ostati najvažniji?

 

Mi u našoj zaposlenosti, ponekad prisilnoj, jer se nažalost sazercanjem ne možemo prehraniti, ne znamo da izronimo iz žurbe. I zato su dani, nedjelje, mjeseci, a ponekad i godine tako monotoni: završio je školu i probudio se u mirovini. I još je dobro ako se probudi, to jest, ako se zaustavi, pogleda oko sebe, prestane da bježi.

 

U svemu tom čudnom i ponekad haotičnom kretanju u vremenu, gubimo ritam samo zbog banalnog umora, u kojem čovjeku definitvno nije do sazercanja i nadahnuća. E, tada dolazi tuga. Ponekad je nazivamo i melanholijom. Čovjek nije bolestan, i sve je naizgled dobro, ali nema ni snage niti radosti. A ispred njega je taj isti točak s kratkim pauzama.

 

 

Ali ovo vrijeme, koje kao da stalno hvatamo, savršeno je i harmonično uređeno! Proljeće, ljeto, jesen, zima. Zar sam čovjek ne prolazi kroz ovaj život na isti način? Proljeće je poput djetinjstva i mladosti, ljeto je poput zrelosti pune snage. A jesen? Čemu sliči? I zašto se upravo uz jesen vežu naše brige i sumnje, zašto smo tako često tužni baš u jesen? Kao da je normalan život završio zajedno s ljetnim odmorom. Jasno je da je jesen vrijeme kada je mnogo toga već ostalo iza. I sve ono što je planirano i učinjeno, i sve što se nije ostvarilo i nije uspjelo, kako u ovom razdoblju godine, tako i u ljudskom vremenu života.

 

Međutim,  da li je zaista tako? Da li je jesen zaista starost?

 

Jedan moj dobar poznanik, ikonopisac, režiser i pisac Vladimir Šćerbinin jedanput je zapisao u svom dnevniku divne i iskrene reči: „Život je jesen, i uopšte nije važno koliko ti je godina. Kada osjetiš prolaznost i krhkost ovog života, tada počinješ da poštuješ svaki njegov trenutak: let lista koji pada s grane, bijelu mrlju oblaka na nebu, mah ptičjeg krila, osmijeh žene u prolazu, ushićenje djeteta, zvuk muzike u daljini. Sutra sve nestane u snježnom vrtlogu, prekrije se bijelim platnom, zaćuti u ledenoj tišini. Samo suvo lišće na tvom prozoru podsjetiće te na šareni, jarki praznik jeseni, na tople, svijetle i srećne dane“.

 

I čini mi se, iz nekog razloga, da jesen sa sobom ne bi trebala da donese čovjeku bolest i starost, već mudrost i interes za život. Jer, zaista, jesen nije samo sezona ili kratko razdoblje ljudskog života, nego je sam život, život kao očekivanje i dodir tajne. Razumjeti nju možete ako se naučite računati vrijeme ne od petka do odmora, već od zore do kiše, od jarkog sunca krajem februara do opadanja lišća u oktobru. Treba pokušati prihvatiti jesen kao zahvalnost, usprkos blatu i respiratornim bolestima, treba pronaći u sebi snagu da udahnete prodorno vedro nebo i kao dijete nestašno zagrabite nosom cipele crvenozlatni tepih šume. Nije bez razloga, od Puškina pa do Ševčuka, tako nemirno u jesen svima koji vole riječ i traže u njoj odraz života, koji su pronašli u svom radu i umjetnosti ključ za zadivljujuće i nepoznate tajne univerzuma. I tada, bez obzira na perspektivu zime s njezinom ćutnjom i strogom tišinom, ništa neće zaustaviti predosjećanje neizbježne obnove. Njezina će se energija obavezno probiti kroz snijeg i led kao odgovor na glavno i vječno pitanje: šta dalje? A dalje – ponovo život!

 

 

Samo se zaustavite i pogledajte! Nebo, daleko i istovremeno blisko, vrući čaj i poziv nekome s kim već dugo niste razgovarali i dugo ga niste vidjeli, malu radost zbog nezaboravljenog kišobrana, ptice i lišće, djecu s kojima ste uspjeli izaći u šumu na sat vremena, čistoću i vedrinu jesenskog jutra, riječ izrečenu u pravo vrijeme i na pravom mjestu. U jednom danu, kao u cijelom životu, ima toliko mnogo onoga što nas ne čini slučajnima na ovom svijetu.

 

Izgleda da ima u jeseni nešto što čini prozirnim ne samo vazduh, već i samo vrijeme, kroz koje se probija nešto zaista stvarno, različito od svega što postoji u ovom prolaznom svijetu. Kao da se u ovom zalasku godine odražava vječnost. O tome je predivno pisala Marina Cvetajeva:

 

Jesen. Stabla u uličici su poput ratnika.

Svako stablo miriše drugačije.

Vojska Gospodnja.

 

 

S ruskog prevela Nadežda Č.

 

Preuzeto sa: http://www.eparhia-saratov.ru/Articles/vremya-zhizni-vsegda

 

Pročitano: 460 puta