MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

SV. FILARET MOSKOVSKI: BESJEDA NA DAN ROĐENJA HRISTOVOG



 

I zaista, velika je tajna pobožnosti. Bog se javi u tijelu (1.Tim 3,16)

 

Novi Adam ishodi od djevičanske zemlje. Žena, izvor prokletstva, iznosi rosu blagoslovenja. Javlja se istinski "Noje", koji će "nas odmoriti od poslova naših i od truda ruku naših na zemlji, koju prokle Gospod" (1.Moj 5,29). Bezrodni "Melhisedek" (Jevr 7,3), rođen bez majke, rađajući se bez oca, dolazi da naslijedi Carstvo i Sveštenstvo vječno. Prolazi najzad duga noć straha i svjetskog iščekivanja - i jutarnja svjetlost proniče u mrak starozavjetnog Svetilišta, otvorenog ne toliko ka svakodnevnom, koliko ka vječnom Istoku. Nebeska Mana se prosipa iz suda koji ju je skrivao. Žezlo Jesejevo zauzima mjesto oslabjelog Aronovog žezla. Hristos se rađa. 

 

Priđite, pastiri krotki, i cjelivajte Jagnje i Pastira - Jagnje koje napasa pastire, i Pastira koji će u jedno mirno stado sabrati vukove s jaganjcima i telad s lavovima. Priđite, mudraci umni, i poklonite se tajnama drevnog Mladenca; naučite od Riječi molčaljive, okusite od anđeoskog hljeba na trpezi smirenih, i vidite da je blag Gospod. Domaćini nebeskih sila, koji "ushvališe" Gospoda, "kad pjevahu zajedno zvijezde jutarnje" (Jov 38,7), udvojte i utrojte vaša slavoslovlja pred vašim Suncem, koje i za nas izlazi. Hristos se rađa. 

 

Hristos se rađa u Vitlejemu; i da li se u ovom sastoji sva prava radost i sva slava višnjih u Bogu? Slava Bogu ako se On rađa i za nas, jer "rodi nam se dijete, sin nam se dade" (Is 9,6). Uslijed slavlja Njegovog rođenja, Crkva strada u porođajnim bolovima, da bi se on "uobličio" (Gal 4,19) u nama. Ne prezrimo radosnu brigu naše Majke - uzmimo barem neke crte sa slike rođenja Isusovog i položimo ih u svoja srca. 

 

Vitlejem je bio domovina predaka Isusovih: ali Josif i Marija u njemu nisu imali ni uboge kolibe, ni pedlja naslijeđene zemlje, ni stalnog prebivališta. Proviđenje, carevom rukom, dovelo ih je na ovo mjesto iz kojeg je bilo određeno da "izađe vođa Izrailja" (Mt 2,6). Stranci u zemlji predaka svojih, došljaci u svojoj otadžbini, dali su otadžbinu Sinu Onog "od koga svaki rod na zemlji i na nebesima ima svoje ime" (Ef 3,15). Hrišćani! Dokle  god mi živimo u svijetu s nemarnošću građana i naslađujemo se njome sa samovlašćem vladara, Hristos se ne može uobličiti u nama. Svijet se neprestano trudi da u našu dušu utisne pečat prolaznosti; zasićenje želje rađa druge želje koje neprimjetno izrastaju u divove i zidaju Vavilon. "Blažen koji uzme i razbije o kamen" vjeru samih "mladenaca" (Ps 87,9) ovog Vavilona i odvoji se od grada u kom prebiva da bi tražio Onoga koji dolazi! Da Avram nije, po glasu Božijem, izašao iz svoje zemlje i od roda svoga, ne bi primio slavni zavjet, obećanje i naslijeđe. Da stradalni Izrailj nije odlučio da krene na opasni i neizvjesni put, Jahve ne bi izašao u njegovoj snazi i ne bi pripremio u njemu sebi boravište. Da prozorljiva majka nije izgnala nevinog Jakova od lica osvetnika Isava, ovaj ne bi došao do strašnog mjesta "vrata nebeskih". Samo bezdomne lutalice pronalaze Vetilj i Vitlejem - dom Božiji i dom Hljeba životvornog. Samo dobrovoljni izgnanici zemlje bivaju primljeni za stanovnike neba. Ko želi biti dio naselja Sina Božjeg, treba da ima dom samo u Bogu i, pored sve privrženosti zemaljskoj otadžbini, inače veoma stvarne i pravedne, treba da je poštuje samo kao predvorje one nebeske.

 

Isus, ne zauzevši ništa u svijetu svojim rođenjem, očigledno, nije htio ni da mu pokaže ništa svoje. Drvodjelja je dobio ime svoga oca, a ona koja ga je nosila u utrobi, po sopstvenom priznanju, nije mu prinijela ništa drugo osim osjećaja nedostojnosti: "Pogleda na smjernost sluškinje svoje " (Lk 1,48). Neizmjernu vječnost Svoju on je sakrio iza dana Svoga rođenja; prestolom Cara nad carevima učinio je jasle, sasudama - pelene, prvim slugama Carstva - pastire stada; Božija sila i Božija premudrost skrivene su u bespomoćnosti novorođenčeta. Ali ko može izmjeriti rastojanje od visine Božanskog suštastva do dubine Njegovog uniženja? Smrtni um ne može pratiti Njega, kako u njegovom uznošenju iznad svih nebesa, tako i u njegovom spuštanju u bezdne pale ljudske prirode. Šta pri pogledu na toliko smirenje treba da osjeti srce koje želi da se upodobljava Isusu? Snago uma, veličino duha, znamenitosti djela, i prednosti zvanja! Ja se vama ne kitim i ne zavidim onima koji se ponose vama. Nema veće mudrosti od odricanja mudrosti zarad Isusa; nema veće slave od dijeljenja beščašća sa Isusom; nema veličanstvenijeg stanja od siromaštva Isusovog; nema drugog puta prema savršenstvu i blaženstvu osim Isusovog djetinjeg puta; nema većeg ukrasa za dušu od jasala njegovih. Bujica blagodati se, poput riječnih bujica, izliva u doline: kedrove na planinama čuvaju gromovi i munje. Bog stvara iz ničega: dokle god mi želimo i mislimo da smo neko i nešto, On u nama ne započinje svoje djelo. Smirenje i samoodricanje su osnova hrama Njegovog u nama. Ko čvršće utemelji ovo dvoje, taj će više i sigurnije sagraditi.

 

 

Jedna od najvažnijih karakteristika rođenja Isusovog bila je čistota Njegove Majke, nenarušena ni pogledom ni mišlju. Ona je trebalo da ima zaručnika, ali samo zato da bi on bio zaštitnik i svjedok njene cjelomudrenosti, i da se njena sveta djevstvenost ne bi pokazala kao osuda braka. Ali Ona je pri tome bila, kako jednodušno ispovijeda Crkva, Djeva prije rođenja, u rođenju i poslije rođenja. 

 

Pogledaj njen primjer, dušo koja težiš sjedinjenju s Bogom, i ugledaj svoju dužnost u ogledalu njenog savršenstva. Gospod je Bog revni: i kada On sa blagošću oca govori čovjeku: "Daj mi, sine, svoje srce" (Priče 23,26), pravedna revnost Njegova, kako u duhovnom tako i u moralnom smislu zapovijeda: "Ne čini preljube" (2.Moj 20,14). Taj, Koji nam je dao srce, ne zadovoljava se njegovim manjim ili većim dijelom: ono u cjelini treba da pripada Vladici svih. On ne priznaje dostojnom Sebe nikakvu ljubav koja se ne zasniva na ljubavi prema Njemu; svaka naslada u kojoj smo strasni, svaka misao naklonjena ka prolaznom, svaka rasijanost predstavlja udaljavanje od Njega. Samo strogo bdijenje nad samim sobom može dovesti do blaženog sjedinjenja s Njim i zadržati u Njemu. "Svrh svega što se čuva čuvaj srce svoje, jer iz njega izlazi život" (Priče 4,23). Nebeski Ženik obručuje se samo mudrim i neporočnim djevama, koje ne drijemaju u njegovom dvoru. Djevičanska, samo Bogu usmjerena duša začinje duhovni život i rađa blaženstvo čistog sozercanja. "Blaženi čisti srcem, jer će Boga vidjeti" (Mt 5,8). A gdje? U samom srcu svome. Čista duša, poput čiste vode, prima u sebe žive odraze sunca i neba.

 

Nećemo više zadržavati pogled na tim crtama slike rođenja Isusova, koje bi one koji žele da ih u svojoj duši ucrtaju mogle uplašiti težinom podržavanja. Ali, još jedan pogled na one crte u kojima je kroz samo uniženje sijala Njegova Božanstvena slava koje, podražavajući prvo rođenje, otkrivaju blagodat i u našem duhovnom rođenju.

 

Prilikom rođenja Hristovog anđeli pjesmom veličaju slavu Božiju i mir na zemlj i -oni tako i pri našem preporodu veličaju slavu blagodati i mir između čovjeka i Boga. "Radost na nebu biće velika  zbog jednog griješnika koji se kaje" (Lk 15,7). Ka Hristu pritiču sa blagoslovom i mudraci, bez obzira na ubogost i nepoznanost koje su ga, očigledno, odvajale od cijelog svijeta - tako se i onaj koji se sjedinjuje sa Hristom, sjedinjuje u njemu sa svim vjernima Njemu, koliko neraskidivim, toliko i nedokučivim savezom. Taj Duh, koji iz njih stvara jedinstvenu zajednicu, ili pak jedinstveno tijelo, ponekad slučajno, ali uvijek blagovremeno, zbližava ih jedne sa drugima, kako bi se uzajamno poučavali, tješili i primali utjehu, ispovjedali milost i slavu Božiju. Hristu se prinose darovi: zlato kao caru; tamjan kao Bogu, smirna kao mrtvome za smrtne. Ali zar i On nama ne obećava da će se onima koji ištu Carstvo Božije "sve dati" (Mt 6,33)? Zar nas neće "učiniti carstvom, sveštenicima Bogu i Ocu svome" (Otk 1,6)? Zar nas ne spaja naše duhovno rođenje sa tom životvornom smrću poslije koje će "život" naš biti zajedno "s Njim sakriven u Bogu" (Kol 3,3)?

 

 

O, Bože, daj nam Sina Tvoga! Šta nam sve Ti sa Njim ne daruješ? Daj nam samo da se u nama rodi duh Hristov i da živimo Njegovim životom. Tada neka i protiv nas, kao nekad protiv Njega, "ustane Irod i sav Jerusalim s njim", neka bjesni knez vijeka ovoga i neka se cijeli svijet naoruža: Ti nas sakrij u tajno naselje Svoje; na mirnoj vodi vaspitaj nas i kroz Anđela zavjeta Tvoga uvedi nas u svetu goru Tvoju. Amin.  

 

Iz knjige "Besjede" Sv. Filareta Moskovskog (Drozdova), Romanov, Banjaluka 2017.  

Pročitano: 1284 puta