MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

EPISKOP FOTIJE (SLADOJEVIĆ): SVETI GRIGORIJE PALAMA



 

Rođenje svetog Grigorija

 

Sveti Grigorije Palama se rodio krajem 13. veka u Carigradu, gde mu je otac bio visoki činovnik na dvorcu cara Andronika II Paleologa (1281-1332). Njegov otac Konstantin zbog svoga vrlinskog života, dobio je u zadatak da vaspitava unuka Andronika III, budućeg carskog naslednika Andronika III. Grigorijev otac je provodio strog vrlinski život, baveći se posebno umnom molitvom, tako da je ponekad bivao potpuno “odsutan” za vreme zasedanja carskog Senata. Međutim, car mu to nije zamerao. Grigorijev otac se pred smrt zamonašio i otišao mirno Gospodu, pa je brigu o svetom Grigoriju preuzela njegova majka, koja se starala da on stekne široko znanje, kako svetovnih, tako i duhovnoh nauka.

 

Grigorijevi prvi učitelji su bili vrlinski monasi, tako da je on od rane mladosti provodio život u atmosferi molitve, podviga, baveći se nebeskom filosofijom. U tome je vrlo brzo napredovao, te je rano skrenuo pažnju na sebe. U srcu bogoljubivog Grigorija, već u to vreme javlja se želja da napusti svet i da postane monah - da se sav preda Gospodu. Zato često odlazi na Svetu Goru, razgovara sa monasima, raspitujući se o monaškom životu. Ti kontakti sa Svetom Gorom toliko su uticali na njega, da je on, budući još na carskom dvoru, počeo da živi podvigom odrečenja od sveta: oblačio se u stare haljine, potpuno napuštajući svetovno ophođenje, tako da su ga mnogi smatrali ludim.

 

U tom podvigu jurodstva, Grigorije provodi nekoliko godina. Napunivši dvadeset godina, on odlučuje da se povuče iz sveta u pustinju. Njegova bogoljubiva majka nije se tome protivila, nego je čak i svoju drugu decu uputila da idu monaškim putem. Pre odlaska na Svetu Goru, Grigorije, shodno jevanđeljskoj zapovesti, razdaje sve svoje imanje siromašnima, majku i sestru ostavlja u jednom ženskom manastiru, a braću odvodi sa sobom u Svetu Goru, gde zajedno stupaju u manastir Vatoped.

 

Na Svetoj Gori

 

Sveti Grigorije se podvizavao u Vatopedu kraj čuvenog starca Nikodima, koji ga je naučio najvećoj istinskoj mudrosti - kako sprovoditi zapovesti Božije i jevanđeljske vrline u delo, tj. kako ih oživotvoriti u samome sebi. Već posle dve godine provedene kod ovoga starca, sveti Grigorije biva udostojen božanskog javljanja. Kada je jednom bio na molitvi, javio mu se u velikoj svetlosti sveti apostol Jovan Bogoslov, pitajući mladog monaha: “Zašto ti, moleći se Bogu, svaki put stalno ponavljaš: Prosveti moju tamu! Prosveti moju tamu!”? A Grigorije mu je odgovorio: “A šta bih drugo tražio?” Tada mu je apostol Jovan odgovorio da će on, po volji Presvete Bogorodice, biti njegov neprestani zaštitnik i putovođa na tome putu Grigorijevog izlaska iz tame u svetlost. Poznato je da je upravo sveti Jovan Bogoslov - bogoslov svetlosti, a upravo se u njegovom Jevanđelju Hristos naziva velikom Svetlošću, Koja prosvetljuje sve.

 

 

Posle toga nebeskog viđenja, sveti Grigorije provodi još tri godine u poslušanju svome starcu, a pošto se on upokojio, on dolazi u Veliku lavru svetog Atanasija (osnovana i utemeljena 1060. godine). U Velikoj lavri, sveti Grigorije, tada već poznati podvižnik (moglo bi izgledati čudno) dobija poslušanje da služi bratiji za trpezom i  da bude pojac u crkvi. Sveti Grigorije je to poslušanja mudro iskoristio kako bi se izborio sa svojim telesnim strastima, snom itd, dostigavši tako stanje jevanđeljskog bestrašća i čistote. Svojim podvizima, Grigorije vrlo brzo stiče ugled kod ostalih monaha, a on, da bi izbegavao ljudsku slavu, odlučuje da se povuče u skit zvani Glosija, tj. u pustinju.

 

Tu u pustinji pod rukovodstvom bogomudrog starca Grigorija, on nastavlja svoj podvig duhovnog usavršavanja, baveći se neprestanom umno-srdačnom molitvom i bogateći se ljubavlju prema Bogu. Već u to vreme, Bog ga, kao svoj izabrani i smireni sasud, proslavlja izuzetnim darovima duhovnog sozercanja, umne molitve, dara suza, čudotvorstva...

 

Sveti Grigorije u Solunu

 

Zbog napada Turaka Agarjana, Grigorije uskoro sa ostalim monasima-pustinjacima, napušta Svetu Goru i odlazi u Solun. Tu mu se javio sveti velikomučenik Dimitrije u jednom divnom viđenju i rekao mu: “Ja Grigorija zadržavam kod sebe! Tako je caru po volji, a vi možete ići na drugu stranu”; iako je Grigorije želeo da iz Soluna ide u Jerusalim, i poseti Svetu Zemlju. Ovo viđenje je sveti Grigorije ispričao svojoj bratiji koji su ga i sami molili da ostane u Solunu i primi sveštenički čin. Posle rukopoloženja, sveti Grigorije se povlači u skit kod Verije (nedaleko od Soluna), gde je zajedno sa svojom bratijom nastavio strogi podvig. Pet dana u nedelji on je živeo potpuno u samoći, a šesti dan je, posle odslužene Svete Liturgije, primao i razgovarao sa bratijom, koji su često videli njegovo lice obasjano nebeskom svetlošću. Tu je sveti Grigorije učinio mnogo znamenja i čudesa, te ga počinju nazivati bogonoscem i prorokom, iako je on tada imao tek nešto više od trideset godina. U to vreme, pošto se upokojila majka svetog Grigorija, on za kratko odlazi u Carigrad, odakle svoje sestre dovodi i ostavlja u jednom ženkom manastiru u Veriji. U to vreme sveti Grigorije pored svih drugih duhovnih darova, postaje učitelj umno-srdačne molitve, drevne pustinjačke delatnosti, koju je pokušavao da približi ljudima iz sveta, shodno zapovesti svetog apostola Pavla, treba neprestano da se mole Bogu. Sveti Grigorije nije ostao dugo ni u verijskom skitu. Sada zbog upada Albanaca, on se ponovo povlači na Svetu Goru u Veliku lavru, gde je u isposnici Svetog Save provodio život u najvećem podvigu. U tom periodu sveti Grigorije doživljava potpuno duševno i telesno prosvetljenje, jer je bio udostojen da se na njega izlije nebeska svetlost. Posle toga prosvetljenja, sveti Grigorije je odmah video ekonoma Lavre u arhijerejskoj odeždi, što znači da je tada dobio dar prozorljivosti (što će se kasnije dogoditi, jer je pomenuti ekonom Makarije prvo izabran za igumana Lavre, a potom i za Mitropolita solunskog).

 

 

Zbog svog uzvišenog života, sveti Grigorije je bio udostojen posete Presvete Bogorodice, koja mu se javlja praćena mnoštvom anđela. Njima je Presveta Bogorodica zapovedila da se neprestano brinu za potrebe svetog Grigorija i njegove bratije. U to vreme sveti Grigorije počinje da se pojavljuje kao veliki spisatelj i bogoslov. Tada nastaju njegova prva dela iz agiologije “Život prepodobnog Petra Atonskog”, zatim jedan bogoslovski spis “Slovo o Ulasku Presvete Bogorodice u Svetinju nad Svetinjama”.

 

Sveti Grigorije uskoro, po Božijem Promislu, biva izabran za igumana manastira Esfigmena, gde je tada bilo oko 200 monaha. Dolazak ovoga svetog čoveka za igumana Esfigmena pratila su mnoga znamenja i čudesa. U manastiru se čudesno umnožava ulje, a neplodne masline počinju da rađaju, itd.

 

U lavri svetog Atanasija

 

Sveti Grigorije, željan molitvenog tihovanja, nije dugo ostao na mestu igumana, već se vraća u isposnicu Svetog Atanasija. U tom periodu počinju njegove velike borbe sa jeresima, koje su uznemiravale Crkvu. On ustaje protiv lažnih učitelja, koji su odbacivali pravoslavno učenje o blagodatnoj netvarnoj svetlosti, koja obasjava i preporađa unutrašnjeg čoveka. Po iskustvu svetih isihasta, tu božansku svetlost ponekad je moguće i videti, kao što su je videli apostoli na Tavoru ili svetlost koja se mogla videti na licu Mojsijevom, posle njegovog razgovora sa Bogom na Sinaju (2 Mojs 34,29-36). To je period svetiteljeve borbe za očuvanje istinitosti svetoga pravoslavlja, posebno se boreći sa kalabrijskim monahom Varlaamom i njegovim pristalicama, koji su u Crkvi širili latinstvujuću jeres o tvarnoj blagodati, a time i nemogućnost istinskog opštenja, tj. zajedničarenja čoveka sa Bogom. U toj borbi sveti Grigorije je proveo pune 23 godine. Iz ove borbe u odbranu pravoslavlja i isihazma, nastaju vrlo značajna bogoslovska dela svetog Grigorija. On najpre piše dva spisa pobijajući latinsku jeres o ishođenju Svetoga Duha i od Sina, a zatim par spisa u odbranu svetih isihasta i večne božanske svetlosti - kojom je zasijalo Hristovo lice na Tavoru. U to vreme sveti Grigorije živi ponovo u Solunu (oko tri godine). Iako je tada živeo u gradu, on nije zaboravljao usamljeništvo: povlačio se i tihovao i tada. Tada se ovaj divni svetitelj udostojio još jednog božanskog javljanja. Na dan svetog Antonija Velikog, dok je on tihovao u svojoj keliji, obasja ga velika svetlost i on vide svetog Antonija, koji mu reče da je dobro molitveno tihovanje, ali da za vreme bogosluženja treba da se bude sa drugom bratijom (što je on kasnije uvek činio pošto je u to vreme bilo bdenije).

 

Borba za Pravoslavlje

 

Završavajući svoju spisateljsku borbu protiv jeretika Varlaama, Grigorije se ponovo povlači na Svetu Goru. Međutim njegovo svedočenje i stradanje nije prestalo. Pošto je Varlaam svojim zloverujem uspeo da pridobije za sebe carigradskog patrijarha Jovana IV, on poziva svetog Grigorija i njegove učenike na odgovornost u Carigrad. Tako je održan Sabor u Carigradu 1341. godine, na kome sveti Grigorije, pun blagodati Svetog Duha, uspeva da odbrani  pravoslavno učenje, opovrgne Varlaamovo zlovjerje i obrati partrijarha od njegove zablude. Na saboru je predsedavao sam car Andronik Paleolog, koji je sazvao ovaj Sabor da bi se prevazišla velika uzenemirenost u Crkvi. Sabor u Carigradu 1341. godine je završen potpunom pobedom pravoslavlja i osudom Varlaama, Ankidina i njihovih učenja. Ovo nije bio jedini sabor protiv ove jeresi već su i  1347, 1351, 1352, 1368. godine držani sabori na kojima je takođe osuđena ova Varlaamova latinstvujuća jeres. Posle Sabora 1341. u Carigradu, Varlaam se vraća u Italiju, ali će njegovo učenje nastaviti da šire njegovi učenici, a posebno monah Ankindin. Godine 1347. na Saboru bude osuđen i Ankidin, ali na žalost i patrijarh Jovan, koji se ponovo vratio njihovoj zabludi. Na mesto patrijarha Jovana dolazi patrijarh carigradski Isidor (1347-1349), koji zajedno sa carem Jovanom Kantakuzinom privoli svetog Grigorija da se primi arhirejskog čina (obojica su bili poštovaoci svetog Grigorija i svetog pravoslavlja). Tako na njihovu molbu sveti Grigorije biva rukopoložen za arhiepiskopa solunskog.

 

Crkva Sv. Grigorija Palame u Solunu (foto Miodrag Colić)

 

U vreme njegovog episkopstva u Solunu, svetom Grigoriju je dolazio i sa njim razgovarao i naš car Dušan (1336-1355), pošto su u to vreme Solun i Sveta Gora pripadale Srpskom carstvu. Sveti Grigorije kao arhiepiskop solunski nastavlja svoj neumorni podvig, putuje na Svetu Goru, u Carigrad i slično velikim apostolima, propoveda Reč Božiju. Pod njegovom upravom solunska Crkva doživljava veliki duhovni  procvat. Godine 1351. sveti Grigorije učestvuje na Saboru u Carigradu na kojem je još jednom osuđena Varlaamova jeres. Posle ovoga Sabora svetitelj počinje da poboljeva, ali ga Bog udostojava još jednog velokog podviga. Naime, na jednom putu za Carigrad (gde je išao da miri članove carske porodice), on biva uhvaćen od Turaka i odveden u Aziju, gde provodi kao rob godinu dana. Za tu godinu dana, on je bio prodavan nekoliko puta, ali je čitavo vreme propovedao Reč Božiju, utvrđujući pravoslavne u veri. Posle godinu dana, njega otkupe iz ropstva neki pobožni trgovci Srbi (verovatno iz okoline Dubrovnika) i on se vraća u Solun svojoj pastvi. U to vreme on se proslavi čineći mnoga čudesa i isceljujući ljude od mnogih bolesti. Sveti Grigorije je sam prorekao dan svoje smrti, što će se desiti 14. novembra 1359. godine. U trenutku kada je njegova duša napuštala telo, njegova kelija se ispunila božanskom svetlošću za koju se on borio i koju je pravoslavno ispovedao. Njegove čudotvorne mošti počivaju u Solunu u crkvi Svetog Grigorija Palame.

 

Uskoro posle smrti svetitelja, patrijarh Filotej carigradski (1376) sastavlja službu svetom Grigoriju u kojoj ga naziva “trubom pravoslavlja”, “obitalištem Svetoga Duha”, “nepokoplebivim stubom”, “rekom premudrosti”, “svetilnikom sveta”, ”presvetlim ocem”, “pastirom dobrim”, “ukrasom monahujućih” i “velikim nastavnikom i učiteljem”.

 

Bogoslovlje svetog Grigorija Palame

 

Pojava svetog Grigorija Palame u 14. veku i njegovog bogoslovlja predstavlja novu pobedu pravoslavlja. Svojom teologijom svetlosti sveti Grigorije je sistematizovao svo drevno otačko bogoslovlje o Bogu kao Svetoj Trojici i o Gospodu Hristu kao savršenom Bogu i savršenom Čoveku. On je posebno razvio i bogoslovski protumačio mogućnost sjedinjenja čoveka sa Bogom putem Pričešća - zajedničarenja sa nestvorenim božanskim energijama. Božanske energije, iako različite od suštine Božije, ispunjujući čoveka čine ga pričasnikom i jednim sa Bogom. Time je on branio i odbranio pravoslavno učenje o spasenju čoveka u Hristu, Njegovim netvarnim energijama, tj. Njegovom netvarnom svetlošću. Otuda se on opravdano ubraja u red učitelja Crkve i propovednika Pravoslavlja. Sveti Grigorije se u svom bogoslovlju svetlosti najviše bavio čovekom. On kaže da je čovek (Adam) izgubio tu prvobitnu božansku svetlost padom u greh. On je sebe grehom lišio provobitne slave, koju čovek sada može zadobiti jedino verom u Hrista. Svoju božansku slavu Hristos je pokazao Svojim preobraženjem na Tavoru, a istovremeno je time pokazao i slavu u koju će se obući oni koji se verom sjedine sa Hristom. Sveti Grigorije zato govori da naš život na zemlji osmišljava upodobljenje Hristu, tj. prosvetljenje čovekovog bića njegovom božanskom tavorskom svetlošću.

 

Po svetom Grigoriju Palami početak novoga života čoveka u Hristu je sveto krštenje, u kojem se izgubljena slava (svetlost), ponovo zadobija i čovek biva ispunjen netvarnom božanskom svetlošću. To je po svetom Grigoriju Palami početak spasenja. Na ovom stepenu duhovnog života, podvižnika vere karakteriše tzv. delatna molitva. Ovu vrstu molitve čovek prouznosi svojim sopstvenim trudom uz praktikovanje drugih jevanđeljskih vrlina posta, ljubavi, smirenja, vere itd. Ukoliko napreduje u prvom stepenu molitve, čovek dostiže drugi stepen, tj. sredinu spasenja, koju karakteriše jevanđeljski život ili život u Hristu. Na tom duhovnom stepenu podvižnik vere zadobija tzv. samodelatnu molitvu ili molitvu srca, kada se Sam Duh Sveti moli u čoveku, tj. u njegovom srcu. Po svetom Grigoriju Palami potpuno se na trećem stepenu molitve, kada se podvižniku vere otkriva viđenje unutrašnje netvarne božanske svetlosti, tj. blagodati Svetoga Duha u srcu. Dostižući ovaj stepen savršenstva i sjedinjenja sa Bogom, čovek po svetom Grigoriju Palami i svetom Lestvičniku dostiže oboženje ličnosti. Na tom stepenu  podvižnik vere je postao stanište Duha Svetoga, odnosno kako je govorio sveti apostol Pavle postao je “crkva Boga živoga” (1 Tim 3,15). To je stanje za koje je sveti apostol Pavle govorio da “ne živim više ja, nego živi u meni Hristos” (Gal 2,20).

 

 

Od njegovog perioda (14. vek) isihazam, tj. blagodatni opit viđenja i prosvetljenja božanskom netvarnom svetlošću, širi sa sa Svete Gore po svim pravoslavnim oblastima: u Bugarsku, Srbiju, Moldaviju i Rusiju. Mogli bismo reći da u periodu srednjeg veka na Istoku cveta, pod uticajem Grigorija Palame, isihazam, dok se Zapad najviše, neprihvatanjem i ne razumevajući isihazam, okreće racionalizaciju i sholastici - školskoj teologiji, tj. teologiji bez opita i bez ličnog iskustva i blagodatnog doživljaja  vere. Otuda nije čudo što se pobeda palamitskog bogoslovlja, tj. pobeda isihazma u 13. i 14. veku naziva novom pobedom pravoslavlja - pobedom žive vere, vere koja daje mogućnost oboženja čoveka netvarnim božanskim energijama i netvarnom božanskom svetlošću. Sveti Grigorije Palama je bogoslov svetlosti, bogoslov netvarnih božanskih energija. U osnovi njegovog bogoslovlja je dogmat o Hristu i Njegovom ovaploćenju.

 

Mnogi su u to vreme, posebno na Zapadu, prigovarali da Grigorije uvodi neke novine. Međutim, isihazam nije nova pojava u životu Crkve. On ima svoje temelje u biblijskoj duhovnosti, kako Starog, tako i Novog Zavjeta. Već su starozavjetni proroci štitili molitvu od spoljašnjeg prouznošenja, pa su oni, nasuprot prouznošenja psalama uz liru, težili najdubljoj unutrašnjoj molitvi, tj. molitvi srca. Prorok Mojsije kada izvodi jevrejski narod iz egipatskog ropstva, čini molitvu srca. Narod vidi faraona koji stiže sa vojskom i negoduje protiv Mojsija, jer smatraju da će ih faraon stići i pogubiti pre ulaska u Crveno more. Mojsije ih međutim ukrepljuje u veri u Boga i nagoveštava pogibiju njihovih progonitelja i govori im: “Gospod će se boriti za vas, a vi ćete ćutati” (tihovati) (2 Moj 14,14) i počinje sam u sebi da se moli Bogu, Koji mu odgovara: “Mojsije, zašto vapiješ k meni?” (2 Moj 14,15) (iako Mojsije nije govorio nikakve reči). Slično tome, doživljavaju i isihasti. Bog tj. blagodat Božija, u njima kroz molitvu pobeđuje ono što je njihovom biću greha telesno i smrt (faraon i vojska). A to se sve dešava dok oni ćute, tj. tihuju.

 

Isto tako i kod proroka Isaije nagoveštava se tajna isihazma. Prorok ukoreva svoj narod zbog odstupanja od Boga zbog nepokornosti reči Gospodnjoj, ali ih istovremeno ne ostavlja bez nade jer proroštvom nagoveštava put kojim će se vratiti Bogu i pobediti sve svoje neprijatelje: “Jer ovako govori Gospod Gospod svetac Izrailjev: ako se vratite i budete mirni izbavićete se u miru i u uzdanju biće sila vaša” (Is 30,15). Taj mir o kome prorok ovde govori je očigledan praobraz mira Hristovog, tj. isihazma.

 

Molitveno tihovanje i Novi Zavet

 

U  Novom Zavetu  imamo mnogo očiglednijih dokaza da je palamitsko bogoslovlje biblijsko novozavjetno bogoslovlje, bogoslovlje tavorske svetlosti koje je prisutno i dejstvujuće u Crkvi Hristovoj. Već u Besedi na Gori, Gospod Hristos, kao najveći i savršeni Učitelj molitve, upućuje svoje učenike da se mole ne mnogim rečima, već u kleti svojoj, iza zatvorenih vrata svoga srca, tamo gde obitava Sam Bog (up. Mt 6,6). Taj podvig molitve ili kako su Sveti Oci govorili, osvajanje “unutrašnjih prostora” je dugotrajan podvig koji zahteva postojanost, jer na to upućuju reči Gospoda Hrista  “ištite i daće vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvoriće vam se” (Mt 7,7). Upravo je molitveno tihovanje “ulaženje na uska vrata” (up. Mt 7,13), dveri srca svoga, kojim su ušli i hodili po primeru Samoga Gospoda Hrista, najpre sveti apostoli, a potom i mnogi Oci podvižnici, učitelji umnoga delanja do svetog Grigorija Palame.

 

Veliki novozavetni učitelj umne molitve je svakako i sveti apostol Pavle. Po učenju svetog apostola Pavla svaki čovek treba da živi sa molitvom: “Molite se neprestano” (Ef 6,18), a pogotovu pastir Crkve koji svojoj ličnoj molitvi treba da dodaje molitvu za Crkvu Božiju: “Zato se i molimo svagda za vas“ (2 Sol 1,11). Molitveno tihovanje se poistovjećuje sa svlačenjem staroga čoveka u sebi, svlačenjem svojih kožnih haljina, tj. smrtnosti svoje prirode i oblačenjem u novoga čoveka - Hrista. Pokret isihazma i palamitskog bogoslovlja su dokaz da je Carstvo Nebesko zaista “unutra u nama” (up. Lk 17,21). Dakle, isihazam poziva da se umnim delanjem i neprestanom molitvom otkrije bescen biser u samome sebi, a to je Carstvo Nebesko.

 

 

Isihastički pokret, počevši od svetog Grigorija Palame (14. vek), širi se po čitavom pravoslavnom svetu. Isihazam je pratila celokupna obnova, kako duhovnog, tako i liturgijskog života Crkve. U tom smislu isihastički pokret ne možemo posmatrati izdvojeno iz života same Crkve. Možemo reći da su sveti Grigorije Palama i isihaste otišli najdublje, tj. da su se uspeli najviše i ušli u “božanski primrak”, tamo gde se prorok Mojsije susreo sa Bogom.

 

U to smislu, isihazam nam otkriva svoju anagošku dimenziju. On nas uzvodi do bezmernih visina života u Hristu. Podvigom umne molitve, učitelji isihazma, a posebno sveti Grigorije Palama, su nam pokazali i otkrili “blagodatno stanje sina”. U duhovnom smislu, isihasti su se uzvisili više i od samih apostola na Tavoru (koji tada nisu mogli da gledaju božansku svetlost), dok su isihasti podvigom vere dostigli da tu istu božansku tavorsku svetlost vide u svome srcu i da ta svetlost potpuno prožme i preobrazi njihovu dušu i telo. To potvrđuju mnogi primeri i žitija svetih, a posebno žitija svetih isihasta (za nekog svetogorskog starca se kaže da je mogao da čita Sveto Pismo a da uopšte nije palio nikakvo svetlo; svetlost iz njegovog lica je obasjavala to što je on čitao).

 

Isihazam i mi

 

Na kraju mogli bismo da se upitamo ima li isihazam, tj. molitveno tihovanje, budućnost u našem vremenu, našem veku, koji je već od mnogih nazvan anti-isihastičkim vekom (buka, muzika, nemiri...)? Današnji svet je prepun buke i svega onoga što smeta čovekovoj molitvi. To nam potvrđuje i primer svetog starca Siluana isihaste, kome je dok se molio u keliji smetao i sat. Mi smatramo da isihazam svakako ima budućnost, jer je duhovni život Crkve nezamisliv bez molitve, koju je sveti Jovan Letvićnik nazivao “kraljicom svih vrlina” - “više moliti nego disati”, a sveti Zlatoust, veliki bogoslov molitve, kaže da “sama čovekova duša živi upravo kroz molitvu”. Ako je na osnovu ovih nekoliko primera jasno da duhovni život svakoga hrišćanina nije moguć bez molitve, pa i neprestane molitve, svakako isihazam ima budućnosti i treba da ima budućnosti i u ovom našem anti-isihastičkom veku. Da je isihazam i danas moguć, pokazuju nam Sveta Gora i mnogi manastiri ustrojeni po njihovom tipiku i kanonu, kao i sveti Grigorije Palama - živi i istiniti u Gospodu našem Isusu Hristu, koji nas svojim bogoslovljem i svojim isihastičkim učenjem i danas izvodi iz tame u svetlost. Amin.

 

 

Episkop dalmatinski Fotije (Sladojević): „Sveti Grigorije Palama“, Beograd-Šibenik  2008.

 

Smrtovnice Osmrtnice

Pročitano: 6939 puta