MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

O Ocu Jovanu Krestjankinu



Nedavno me je iz Peskovo-Pecerskog manastira pozvao moj duhovnik, arhimandrit



Jovan (Krestjankin) i rekao “Eto uskoro cu umreti. Zato se potrudi, napisi to, sto ti pamtis i hoces da kazes o meni. Jer cete posle i tako pisati i svasta mozete izmisliti, i bice kao kod jadnog oca Nikolaja koji je i “macice vaskrsavao”, i drugo sto nije bilo. A ovako cu ja sve pregledati i bicu miran”.



Ispunjavajuci poslusanje duhovnika, poceo sam da pisem nadajuci se, da ce otac sam odvojiti psenicu od pleve, reci sta sam zaboravio, kao i uvek, i ispraviti greske koje su se pojavile. Necu pisati mnogo o tome sta za mene znaci otac Jovan. Sav moj monaski zivot neraskidivo je povezan s njim. On je bio i ostao za mene ideal pravoslavnog hriscanina, monaha, voljenog i trazenog oca-svestenika. Ispricati sve, sto se dogadjalo za vise od 20 godina naseg kontakta, naravno da je nemoguce. Njegove duhovne savete svako moze da procita u tri zbornika pisama koja su nedavno izasla. S moje tacke gledista, to je - najbolje napisano u oblasti duhovne literature u Rusiji za poslednjih 50 godina. Ali hteo bih da vam ispricam nesto drugo - sto je meni poznato, a ne po tome sta sam cuo.



Glavna duhovna osobina oca Jovana za mene je uvek bila ne samo dar rasudjivanja, nego i nepokolebljiva vera u sveblagi i savrseni Promisao Boziji, koji vodi hriscane prema spasenju. U jednoj od knjiga oca Jovana epigrafom su bila izabrana slova koja je cesto ponavljao: "Glavno u duhovnom zivotu - je vera u Promisao Boziji i rasudjivanje uz savet". Jednom je kao odgovor na moje nedoumice otac pisao: "Evo sada sa paznjom citam duboke reci:"Covekovo srce smislja svoj put, ali Gospod upravlja njegovim kretanjem" – to je premudri Solomon proverio na sebi (gl.16,st.9). I vi cete se uveriti u svom zivotu, da je to bas tako i nikako drugacije". Nikome ne namecem svoje misljenje, ali sam duboko ubedjen da je otac Jovan jedan od onih malobrojnih ljudi koji zive u nase vreme, i kojima Gospod otkriva Svoju Bozanstvenu volju i o konkretnim licima i o dogadjajima, koji se desavaju u crkvi i u svetu. Sigurno je to najveci odraz ljubavi prema Bogu i predanosti Njegovoj svetoj volji i na koju Gospod kao odgovor otkriva podvizniku hriscaninu sudbine ljudi, i cini takvog coveka svojim prijateljem. Opet ponavljam nikome ne namecem svoje misljenje do kojega sam dosao na osnovu mnogih zivotnih dogadjaja vezanih za oca Jovana. I ne mislim samo ja tako. Moji najblizi duhovni prijatelji, sada pokojni otac Rafail i iguman Nikita koji su me i upoznali sa ocem Jovanom u prvom redu su blagodarili Bogu za to sto je njihov duhovnik onaj covek, kojemu je otkrivena volja Bozija, i svaki od nas je to opitno ispitao na sebi. Iako, nazalost kao sto to cesto biva u zivotu, mi cak i onda kada znamo volju Boziju ne nalazimo snage i odlucnosti da je ispunimo. Ali o tome kasnije. Upoznao sam se sa ocem Jovanom u jesen, 1982. godine, kada sam odmah posle krstenja doputovao u Peskovo - Pecerski manastir.



Tada, cini mi se on nije na mene ostavio neki poseban utisak: Veoma dobar starac, veoma snazan (njemu je tada bilo samo 72. godine), vecno nekuda zuri, vecno okruzen mnostvom poklonika. Asketski strozije i vise monaski su izgledali drugi stanovnici manastira. Ali proslo je sasvim malo vremena kada sam ja poceo da shvatam, da taj starcic predstavlja onoga kojeg u Rusiji nazivaju izdavnina starcem – veoma retka i dragocena pojava u Crkvi. Poverenje i poslusanje - glavno je pravilo u odnosu izmedju hriscanina i njegovog duhovnog oca. Naravno da ne mozemo u odnosu prema svakom duhovniku pokazivati potpuno poslusanje. Takvi duhovnici su retkost. To je u stvari veoma osetljivo pitanje. Cesto se dogadjaju teske duhovne i zivotne tragedije, kada nerazumni svestenici uobrazavaju da su starci, a njihova nesretna duhovna deca, uzimaju na sebe ne po svojim snagama i ne svojstveno nasem vremenu potpuno, apsolutno poslusanje prema njima.



Naravno, otac Jovan nikada nije diktirao i nije prinudjavao ljude da slusaju njegove duhovne savete. Ka slobodnome, bez pretvaranja poslusanju njemu, coveka privode iskustvo i vreme. On nikada nije sebe nazivao starcem. A kada su mu o tome govorili, nasmesio bi se i rekao, kako danas staraca nema, nego ima samo opitnih starcica. On je i do danas takvoga ubedjenaja, uostalom isto kao sto sam i ja ubedjen u to, da je Gospod u njegovom liku poslao meni istinskog starca, koji poznaje volju Boziju o meni i mojoj zivotnoj situaciji, u vezi mojega spasenja. Secam se, dok sam jos bio mlad poslusnik, u manastiru mi je prisao jedan od poklonika - Moskovljanin i ispricao mi pricu, koje je on upravo bio svedok. Otac Jovan okruzen poklonicima zurio je kroz manastirsko dvoriste prema Crkvi.



Iznenada mu je pritrcala uplakana zena sa trogodisnjim detetom na rukama: “Oce, blagoslovite operaciju, lekari u Moskvi je zahtevaju hitno."A onda se desilo to od cega su bili potreseni i poklonik, koji mi je o tome pricao, i ja sam. Otac Jovan je stao i odlucno joj rekao: "Ni u kom slucaju. On ce umreti na operacionom stolu. Moli se, leci ga, ali operaciju ne treba raditi ni u kom slucaju. On ce ozdraviti". I prekrstio je detence. Sedeli smo s poklonikom i uzasavali se od svojih pomisli, pretpostavljajuci: a sta ako je otac Jovan pogresio? Sta, ako dete umre? Sta ce majka da uradi s ocem Jovanom, ako se tako dogodi? Posumnjati u oca Jovana za grubo protivljenje medicini, koje se, iako retko, ali ipak susrece u duhovnoj sredini, mi naravno, nismo mogli: znali smo mnogo slucajeva, kada je otac Jovan i blagoslovio i ubedjivao na operaciju. Medju njegovom duhovnom decom je bilo mnogo i lekara. Mi smo u uzasu ocekivali, sta ce biti dalje. Hoce li se pojaviti u manastiru majka savladana tugom i napraviti skandal, ili se tako nesto nece dogoditi, kako je predskazao otac Jovan?



Sudeci po svemu, tako je i bilo, jer je otac Jovan kao i ranije prolazio svoj svakodnevni put izmedju crkve i kelije, okruzen poklonicima ispunjenim nadom i blagodarnoscu. I nama je ostalo jedino da pretpostavimo, da je otac Jovan prozreo Promisao Boziji o ovom detetu, uzeo na sebe veliku odgovornost za njegov zivot, i Gospod nije posramio veru i nadu svoga vernog sluge. Ovoga slucaja sam se setio deset godina kasnije, 1993. godine, kad se desio vrlo slican dogadjaj. S jedne strane, po ljudskom - tragican, a sa druge strane, po molitvama oca Jovana, posluzio je vecnom spasenju hriscanske duse i kao duboka pouka svedocima ovoga slucaja. Obicno pri cvrstoj ubedjenosti u ispravnost i neophodnost svojih saveta otac bi se trudio da nagovori savetom, da ubedi cak i da zamoli ljude da ispune ono sto je on znao, a sto je potrebno coveku koji mu se obratio. Ako ovaj uporno nastoji na svome, tada bi otac obicno uzdahnuo i rekao:"Pa, sta da se radi, probajte.



Radite, kako znate". I uvek, koliko su meni poznati slicni slucajevi, oni koji ne bi ispunili mudre duhovne savete oca Jovana, na kraju krajeva bi se za to gorko pokajali, i po pravilu, dolazili bi njemu sledeci put, s cvrstom namerom da ispune onako kako on kaze. Otac Jovan, je s postojanom ljubavlju, i saosecanjem primao ove ljude, ne zaleci vremena za njih, i svim silama se trudio da ispravi njihove greske. U Moskvi je zivela neobicna, interesantna i izuzetna zena, Valentina Pavlovna Konovalova...Ona je bila prava moskovska trgovkinja , i moze se reci kao da je sisla sa slike Kustodijeva. Pocetkom 90-tih imala je oko 60 godina.Bila je direktor velike trgovine na prospektu mira.Punacka,niska rastom sedela bi za stolom na poslu a iza njenih ledja su stajale cak i u ona teska sovjetska vremena velike sofrinske ikone a na podu u ormaricu pisaceg stola stajao je veliki plasticni dzak sa parama kojim je ona raspolagala po svom misljenju, slala je potcinjene da kupe tovar svezeg povrca, darivala siromasne i strance koji su u velikom broju dolazili u njenu prodavnicu. Potcinjeni su se bojali ali su je voleli.Ona je u Velikom Postu pravila opste saborovanje bas u svojoj kancelariji kojem su sa strahopostovanjem prisustvovali i radnici centra, tatari.



Cesto su u tim godinama oskudice kod nje navracali moskovski namesnici, pa i arhijereji. Neke je ona uzdrzano postovala, a prema drugima, cije misljenje u vezi "za ekumenizam" nije odobravala – bila je otresita i cak gruba Mnogo puta sam po poslusanju putovao na velikom kamionu iz Pecora u Moskvu po hranu za manastir za Vaskrs i Bozic.Valentina Pavlovna je veoma toplo, materinski, primala nas, poslusnike, i mi smo se s njom sprijateljili. Tim vise sto je kod nas bila omiljena tema razgovora - nas zajednicki duhovni otac Jovan.



Otac je bio, pazite, jedini covek na celom svetu kojega se Valentina bojala, beskrajno postovala i volela. Dva puta godisnje je Valentina Pavlovna putovala u Pecore sa svojim najblizim sluzbenicima, , gde je postila i ispovedala se. I tih dana je ne biste mogli prepoznati - krotka, tiha, sramezljiva. Ona nicim nije podsecala na "moskovsku vladicicu". Krajem 1993. godine doslo je do nekih promena u mome zivotu, bio sam postavljen za namesnika podvorja Pskovo-Pecerskog manastira u Moskvi - sadasnji Sretenski manastir, i cesto sam boravio u Pecorima. Valentinu Pavlovnu su bolele oci, nista posebno, starosna katarakta. Jednom me je ona zamolila da molim blagoslov od oca Jovana za otklanjanje katarakte u Fjodorovskom institutu. Odgovor oca Jovana me malo zacudio: "Ne, ne, ni u kom slucaju. Samo ne sada, neka prodje neko vreme.". Sledeceg dana sam bukvalno preneo ove reci Valentini Pavlovnoj. Ona se veoma nervirala: u Fjodorovskom institutu je vec sve bilo dogovoreno. Ona je napisla ocu Jovanu opsirno pismo, ponovo trazeci blagoslov za operaciju, i objasnila mu je situaciju, da je to sve sitnica na koju ne treba obracati mnogo paznje. Otac Jovan, je kao i ona naravno znao sta je operacija katerakte, i da ona ne predstavlja veliku opasnost. Ali, procitavsi pismo Valentine Pavlovne, on se veoma uznemirio. Mi smo dugo s njim sedeli, i on me je ubedjivao, da je neophodno ubediti Valentinu Pavlovnu da ne ide sada na operaciju. On joj je ponovo napisao, molio je, po svom cinu kao duhovnik, cak joj je i naredio da odlozi operaciju. Kod mene su se stvari tako odvijale da sam imao dve nedelje slobodne. Vise od deset godina nisam bio na odmoru, i radi toga me je otac Jovan blagoslovio da odem na dve nedelje na odmor na Krim, u sanatorijum, i obavezno da povedem sa sobom Valentinu Pavlovnu.



O tome joj je on napisao i u pismu, dodavsi da operaciju treba da uradi posle, mesec dana posle odmora. "Ako bude sada radila operaciju, umrece", tuzno mi je rekao, kada smo se pozdravljali. Ali u Moskvi sam shvatio da je "udarila kosa o kamen". Valentina Pavlovna, se iznenada, verovatno prvi put u zivotu, pobunila protiv volje svoga duhovnika. Putovanje na Krim je prvo odlucno odbila, ali se posle, kako je izgledalo, smirila. A sto se tice operacije, bila je krajnje zbunjena,da otac Jovan zbog neke sitnice "uvodi zabranu". Ja sam joj poceo da joj pričam o putovanju, i da ubrzo treba da putujemo na Krim. Proslo je nekoliko dana, dobio sam od Njegove Svetosti blagoslov za odmor, rezervisao dve karte, koje u ovo doba godine nije bilo tesko dobiti, i pozvao centar Valentine Pavlovne, da je obavestim o nasem putu. -Ona je u bolnici, na operaciji, - rekao mi je njen pomocnik. -Kako?! - povikao sam, - To joj je otac Jovan kategoricno zabranio. Pokazalo se, da je pre par dana kod nje dosla neka monahinja, i saznavsi za njen slucaj sa kataraktom, jer je bila lekar, nije mogla da se slozi sa ocem Jovanom, i resila je da uzme blagoslov od jednog od duhovnika Trojice-Sergijeve Lavre. Dobile su blagoslov i Valentina Pavlovna je krenula u Fjodorovski institut, resivsi da posle brze i nimalo slozene operacije podje sa mnom na Krim. Pripremili su je, ali za vreme operacije, upravo na stolu, doslo do teskog infarkta i potpune paralize. Cim sam saznao za to, brzo sam pozvao manastirskog ekonoma u Pecori, oca Filareta, starog ocevog kelejnika. Otac Jovan se u izuzetnim slucajevima spustao iz svoje kelije kod oca Filareta i koristio njegov telefon. -Kako tako mozete,zasto vi mene ne slusate? - samo sto nije plakao otac Jovan, - jer ako ja nesto tvrdim, znaci ja znam sta radim! Sta sam mogao da mu kazem? Pitao sam oca Jovana sta sada treba da radimo. Valentina Pavlovna je sve do sada bila bez svesti.



Otac Jovan je rekao da se uzmu iz Crkve rezervni Sveti Darovi, i cim Valentina Pavlovna dodje sebi, odmah treba otici do nje ispovediti je i pricestiti. Molitvama oca Jovana Valentina Pavlovna je sledeceg dana dosla k sebi. Rodjaci su me brzo o tome obavestili, i za pola sata sam bio u bolnici.Valentinu Pavlovnu su doveli do mene u jedno od odeljenja za reanimaciju, na ogromnom metalnim pokretnom krevetu. Ona je lezala, sasvim malena, ispod belog platna. Nije mogla da govori i kada me je videla, samo je zaplakala. Ali i bez reci, meni je bila razumljiva njena ispovest, i to da je podlegla neprijateljskom iskusenju u neposlusanju i nepoverenju prema duhovniku. Procitao sam nad njom razresnu molitvu i pricestio je. Oprostili smo se. Sledeceg dana ju je jos jednom pricestio otac Vladimir Cuvikin. Ubrzo posle pricesca, ona je umrla. Po starom crkvenom predanju, dusa coveka koja se udostojila pricesca na dan smrti, dolazi do prestola Gospodnjega, bez mitarstava.



Tako se desava ili velikim podviznicima, ili s ljudima iskljucivo cistoga srca, ili sa onima, koji imaju veoma jake molitvenike. Istorija preporoda Sretenjskog manastira je nerazdvojno povezana sa ocem arhimandritom Jovanom.Te 1993. godine sam dosao kod oca Jovana sa velikim brojem problema. Posle dugog razgovora sa ocem Jovanom u njegovoj keliji, otac Jovan mi nije rekao nista odredjeno, i mi smo pozurili na svenocnu sluzbu pred praznik svetog arhistratiga Bozijega Mihajla. Ja sam se molio na klirosu, otac Jovan u oltaru. Vec sam bio spreman da se obucem i da idem na akatist, kada je otac Jovan u bukvalanom smislu reci istrcao iz oltara, i, uzevsi me za ruku, radosno rekao: -Ti ces osnovati podvorje Peskovo - Pecerskog manastira u Moskvi. -Oce, ali Njegova Svetost Patrijarh nije blagoslovio otvaranje podvorja u Moskvi, osim stavropigijalnih manastira. Sasvim nedavno se jedan manastir obratio Patrijarhu s takvom molbom, i Njegova Svetost je odgovorio, da ako budemo davali manastire pod Podvorja svim manastirima koji se sada otvaraju, tada nece ostati parohijskih crkava u Moskvi. Ali otac Jovan nista nije slusao. -Ne boj se nicega! Idi pravo Njegovoj Svetosti i zamoli ga za otvaranje podvorja Pskovo-Pecerskog manastira. On me je usrdno, kao sto je uvek radio, blagoslovio i meni nista drugo nije preostalo, nego da poljubim njegovu desnicu i da se u svemu predam Volji Bozijoj i njegovim molitvama. Sve je bilo tako, kako je rekao otac Jovan. Ne bez imalo straha, naravno, izrazio sam molbu Njegovoj Svetosti Patrijarhu za otvaranje podvorja eparhijskog Pskovo-Pecerskog manastira.. Ali Njegova Svetost se iznenada veoma milostivo poneo prema ovoj molbi, blagoslovio ovu odluku, i odmah dao na razmatranje vladici Arseniju i ocu Vladimiru Divakovu sprovodjenje u delo. Na taj nacin se u Moskvi pojavilo prvo i jedinstveno podvorje koje nije bilo stavropigijalni manastir, a koje je posle, kako je rekao otac Jovan postalo samostalni manastir, nikada ne izgubivsi po Milosti Bozijoj, duhovnu vezu s Pecorama, ni s ocem Jovanom. Ne treba govoriti koliko su nam bili dragoceni i vazni blagoslovi i saveti oca Jovana za osnivanje monaskog zivota u obitelji. Iako sam, moram priznati, dobijao ne samo nezna, nego i veoma zestoka pisma od kojih po nekoliko dana nisam mogao doci k sebi. Obicno kada neko pise secanja na oca Jovana, spominjue kako je on blag, nezan dobar, prepun ljubavi.



Da bez svake sumnje je istina da takvog coveka koji je toliko umeo da iskaze ocinsku, hriscansku ljubav ja nikada nisam sreo u svom zivotu, ali treba reci i to da je otac Jovan kada je bilo potrebno bio zaista strog i mogao je da nadje takve reci izoblicavanja, posle kojih njegovom sagovorniku ne bi moglo nikako da se pozavidi. Secam se kada sam bio poslusnik u Pecorima, slucajno sam cuo kako je otac rekao dvojici mladih jeromonaha: "Kakvi ste vi to monasi, vi ste prosto dobra deca". Otac Jovan se nikada nije snebivao i nije se bojao da kaze istinu, ne gledajuci kome i cinio je to u prvom redu radi ispravljenja i spasenja duse svoga sagovornika bio on arhijerej, ili prosti poslusnik. Ova odlucnost i duhovna principijalnost, naravno da su bila zalozena u dusu oca Jovana jos u ranom detinjstvu kada je kontaktirao sa velikim podviznicima i novomucenicima. I sve je to bilo izraz istinske hriscanske ljubavi prema Bogu i ljudima.I naravno izraz istinitog crkvenog znanja. Evo jednog njegovog odgovora, na jedno od mojih pitanja u pismu iz 1997 god.:"Evo jos jednog primera slicne situacije od mnoštva nakupljenog u mome secanju. Tada mi je bilo 12 godina, ali utisak je bio toliko potresno jak da sve do danas jasno vidim sve sto se tada dogadjalo i secam se svih ljudi po imence vezanih za taj dogadjaj. Kod nas u Orlu je sluzio izuzetni vladika - arhiepiskop Serafim Ostroumov, pametan, dobar , pun ljubavi, i ne mogu se ni nabrojati pohvalne osobine kojima se odlikovao. Svojim zivotom on se pripremao za venac svestenomucenika, do cega je zaista i doslo. I tako u nedelju prastanja ovaj Boziji arhijerej je isterao iz manastira dvojicu zitelja, igumana Kalista i jerodjakona Tihona - zbog nekog prekršaja.



Samo što ih je isterao pred svima, ogradjujuci od sablazni ostale, istoga casa je izgovorio i reci o Nedeljnom prastanju i molio je oprostaj od svih i za sve. Moje decije saznanje je bilo potreseno time sto se desilo bas zbog toga sto se sve desilo jedno za drugim i progon - tj odsustvo prastanja i smireno moljenje za oproštaj i prastanje svima. Tada sam shvatio samo jedno, da kazna moze posluziti za pocetak prastanja, i da bez nje prastanja ne moze ni biti. Sada se klanjam vladikinoj hrabrosti i mudrosti jer pouka koju nam je tada dao, je ostala je zivi primer za sva prisutne, kao sto mozete da vidite za ceo zivot". Sta je jos u principu veoma vazno da napisem da bi otac Jovan sam procitao i potvrdio vernost ovih svedocanstava? Za sve ove godine primetio sam da otac Jovan ima odredjene principe u odnosu na duhovne savete, ali ih on ne primjenjuje automatski. Meni je bio interesantan primer njegovih saveta po pitanju braka. Davao bi blagoslov na stupanje u brak samo tada kada su se mladozenja i nevesta poznavali bar tri godine. Pri danasnjoj nestrpljivosti mladih ljudi to se cini suvise dugo vreme.Ali mnogi slucajevi su pokazali koliko je iskustvo oca Jovana i njegova upornost za bezuslovnu neophodnosti medjusobne provere od strane buducih supruznika postajalo spasonosno za porodicu i duse.Poznato mi je mnogo slucajeva kada bi svestenici, zaleci mladence, skracivali vreme do braka koje bi naznacio otac Jovan, i to bi se zavrsavalo krajnje tuzno po njih. U odnosu na monaski postrig otac Jovan je takodje zahtevao kao pravilo, znacajnu proveru vremenom. I isto je pridavao veliki znacaj roditeljskom blagoslovu. Npr. ja sam cekao odluku oca Jovana o mom postrigu gotovo 10 godina, sve dok me majka nije blagoslovila za monastvo. Svih tih godina kao odgovor na moje nestrpljive molbe za blagoslov na postrig otac Jovan meubedjivao da sacekam majcin blagoslov. I uveravao me da Gospod nece zaboraviti ovo strpljenje i poslusanje.



Ovih reci sam se setio kada su me postrizavali u monastvo u Donskom manastiru.Tako se sve slozilo da je to proizaslo u isti dan na moj rodjendan, tada sam napunio 33 godine, i dali su mi ime u cast mog omiljenog svetitelja Tihona patrijarha Moskovskog. Otac Jovan se s ogromnim strahoostovanjem, ljubavlju i poslusanjem odnosio prema arhijerejima i crkvenom svestenstvu.On je uistinu covek Crkve. Mnogo puta je blagoslovio da se uradi upravo tako kako resi Njegova Svetost, kako blagoslovi episkop, namesnik. Saznanje toga da istina na zemlji prebiva jedino u Crkvi, duboko je osecao i prenosio je to i duhovnoj deci. Otac Jovan nije trpeo nikakve raskole, nikakav bunt i uvek je hrabro i silno istupao protiv njih iako je znao koliko ce kleveta, a delom i mrznje radi toga morati da proguta. Ali on je sve trpeo samo da bi on sam i njegovo duhovno stado isli crkovnim, carskim putem. Sto se tice ispita u kojima se nasla nasa Crkva za poslednjih 10 godina: - tendencije obnovljenstva, a sa druge strane - bolesna eshatoloska raspolozenja. I u jednom i u drugom slucaju otac Jovan je razlikovao ljubav prema zalutalim ljudima u duhovnome zivotu usled nerazumnosti i neprijateljskih zamki i one stete koju su oni aktivno i cak ljuto bili spremni da nanesu crkvi. Ogromno, gotovo stogodisnje iskustvo crkvenog zivota oca Jovana daje mu ogromno preimucstvo u razlikovanju duhova u opredeljivanju onoga kuda sve mogu dovesti ove ili one zanimacije i novotarije ili revnost ne po razumu.



Uistinu nema nicega novoga pod suncem."U kampanji koju vi predlazete ja necu da ucestvujem,” - pise otac Jovan mladome i veoma iskrenome jeromonahu koji mu predlaze ucesce u pokretu "Za zivot bez INN (Identifikacioni poreski broj, licni broj svakog coveka – prim prev). Sam duh slicnih aktivnosti gde ima mnogo sebicnosti, bucnosti i neuzdanja u Boga, vec u coveka i uz to kritike svestenstva Crkve, predstavlja prepreku za mene.Vec sam video slicno u delima u duhu obnovljenaca koji su ustali protiv tihog patrijarha Tihona, a prakticno na samoga Gospoda i njegovu Crkvu. Svoj trezveni i duboko promisljeni stav prema problemima globalnog kompjuterskog sistema i javljanja slicne vrste u savremenom svetu otac Jovan je davao izjavu vise puta i u pismima i u javnim izjavama. Sve je to mnogo puta objavljivano i jednima je to posluzilo kao povod za duhovni mir i umirenje od buntovnih raspolozenja, za poverenje Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi, a drugima - nazalost je to bio povod za napade na oca Jovana a nekad i za direktnu klevetu. Mislim da su ovi ispiti i mrznje u najstarijim godinama njegovog zivota, promisljeno bile poslane od strane Gospoda. Mislim da je prepodobni Varsonufije Optinski negde pisao da Gospod salje svojim vernim slugama bas u poslednjem periodu zivota takva iskusenja, koja podsecaju na Spasiteljevu Golgotu. Nekoliko godina pre ovih dogadjaja otac Jovan je ne kolebajuci se izazvao negodovanje radi toga, da bi sacuvao crkveni narod od sablazni novog obnovljenstva.



Mnogo puta se susretao i razgovarao sa popularnim strujama strujama koje podrzavaju modernizaciju i obnovljenstvo u crkvi. I tek kad je iscrpio sva sredstva ubjedivanja u krajnju opasnost ovoga puta on se izrazio jasno i odredjeno, na sav glas i s punom odgovornoscu za svoje reci:"Ako mi ne razorimo ovaj pokret on ce razoriti Crkvu". Bio sam svedok toga kako je otac Jovan prenosio mrznju i gnev koja se izlivala na njega radi cvrstog stajanja za pravdu Hristovu.Video sam njegov bol ali i blagodusnost kada je trpeo nerazumevanje i izdaju.Ali otac nikada nije gubio beskonacnu ljubav prema onima koji su ga vredjali i imao je hriscansko prastanje. Za ceo zivot su mi ostale u secanju reci njegove propovedi koju je govorio u Mihajlovskom saboru Pskovo-Pecerskog manastira 1985 god.:"Od Gospoda nam je dana zapovest ljubavi prema ljudima,prema nasim bliznjima a da li oni vole nas to ne treba da nas zabrinjava.Treba samo na tome da radimo da bi ih zavoleli". Jedan Moskovski svestenik, bivsi duhovni sin oca Jovana, mi se obratio sa strasnom molbom: da vrati epitrahilj koji mu je otac Jovan blagoslovio na svestenstvo. Ovaj svestenik, kako je on sam rekao, se razocarao u oca Jovana radi toga jer ovaj nije podrzao njegove politicke disidentne poglede. Bilo je to krajem 80-tih. Kakve sve reci nije izgovorio ovaj svestenik, ali on sam nije nista slusao: Ni to da je otac Jovan sam proveo mnogo godina u logorima, ni to da je bio mucen i da nije bio time slomljen, ni to da bas niko oca Jovana ne moze optuziti u konformizmu.Teskoga srca sam ocu predao epitrahilj. Njegova reakcija me je porazila. On se prekrstio sa strahopostovanjem, celivao deo odezde i rekao:"S ljubavlju dao, sa ljubavlju primam.



Posle je ovaj svestenik presao u drugu jurisdikciju, tamo mu se isto nije svidelo, posle opet u drugu... Ne mogu sakriti ni sledecu cinjenicu koja ce, mozda, izazvati nejednaku reakciju, ali radi zivotne pravde ne mogu o njoj precutati. Jeste, da otac Jovan bezuslovno postuje i potcinjava se crkvenoj jerarhiji, ali to ne znaci automatsko i bez razmisljanja potcinjavanje.Bio sam svedok slucaja kada su jedan od namesnika manastira i upravljajuci arhijerej ubedjivali oca da da blagoslov na njihovo resenje s kojim otac Jovan nije bio saglasan.To je bilo neophodno radi pridavanja autoriteta starca tom njihovom resenju.Pristupili su ocu ozbiljno kako se to kaze"sa nozem ka grlu". Monasi i svestenici mogu da pretpostave sta je to stajati protiv pritiska rukovodeceg arhijereja i namesnika. Ali otac Jovan je savrseno mirno izdrzao ovaj mnogodnevni pritisak. On je s postovanjem strpljivo i krotko objasnio da ne moze reci "Blagoslovim za to sa cime u dusi njegovoj nema saglasnosti, da ako upravljajuci smatraju neophodnim da postupe bas tako on ce bez roptanja prihvatiti njihovo resenje, oni odgovaraju za njega pred Bogom i bratijom, ali da on smatra, da se u odredjenom slucaju resenje donosi po strasti, i da on blagoslovi - da da svoje "blago slovo" na to ne moze. Jos mnogo toga moze se napisati u prvom redu o tome kako su se preobrazavale, vaskrsavale duse ljudi pri opstenju sa ocem Jovanom, kako su ljudi nalazili veru i spasenje. Ali to je sve vezano za sada vec zdravim licima i stoga bez njihove saglasnosti da izlaganje ovih dogadjaja nije moguce. Na kraju bi hteo reci jos jedno: Blagodarim Gospodu za to sto je on po Svojoj velikoj milosti dao meni , gresnome, da na svom zivotnom putu sretnem takvog hriscanina i da kontaktiram s njim.



Mislim da nista vise od toga ni u proslim mojim godinama, a verovatno ni u ostalo vreme moga zivota necu sresti.



Arhimandrit Tihon (Sevkunov)



prevod s ruskog: Natasa Ubovic

Pročitano: 4220 puta